Ušna resica
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ušnia resica ili ušni režanj ili ušni lobus (lat. lobulus auriculae) čovjeka se astoji od gustog vezivnog i masnog vezivnog tkiva, kojima nedostaje čvrstina i elastičnost kao u ostatku ušne školjke (strukture vanjskog uha).
Ušna resica | |
---|---|
Detalji | |
Latinski | Lobulus auriculae (singular), lobuli auricularum (plural) |
Prekurzor | Ektoderm |
Sistem | Slušni |
Identifikatori | |
Gray's | p.1084 |
TA | A15.3.01.003 |
FMA | 60984 |
Anatomska terminologija |
Prosječna visina (dužina) ušne resice je do 2 cm, a starenjem se blago izdužuje.[1][2]
U nekim slučajevima donji režanj je spojen sa osnovicom lica. S obzirom da ne sadrži hrskavicu ima veliki krvne depoe, što može pomoći zagrijavanju ušiju i održavanju ravnoteže. Zoolog Desmond Morris u svojoj knjizi The Naked Ape ("Goli majmun"; 1967.), nagađao je da su se resice razvile kao dodatne erogene zone, kako bi se ostvarila produžena seksualnost, neophodna u evoluciji ljudskih monogamnih parova.[3] Međutim, za ušne školjke se generalno ne smatra da imaju bilo kakvu veliku biološku funkciju, osim pomogne prikupljanja zvučnih talasa. Pošto ušne školjke sadržie mnoge završetke živaca, kod nekih ljudi one jesu erogene zone.[4]