Č

Č je 4. slovo hrvatske abecede.

Hrvatska abeceda
Aa	Bb	Cc	Čč	Ćć
Dd	DŽdž	Đđ	Ee	Ff
Gg	Hh	Ii	Jj	Kk
Ll	LJlj	Mm	Nn	NJnj
Oo	Pp	Rr	Ss	Šš
Tt	Uu	Vv	Zz	Žž

Računarstvo

Znak	Standard, odnosno kodna stranica
	YUSCII	CP852	CP1250	ISO 8859-2	Unicode
Č	94	172	200	200	U+010C
č	126	159	232	232	U+010D

U hrvatskome jeziku

Označava bezvučni postalveolarni afrikatni suglasnik. U abecedu ga je uveo Ljudevit Gaj iz češkog, a njime se koristi i u abecedama slovenskog, slovačkog, litvanskog, latvijskog, srpskog i bošnjačkog.

Mnogi izvorni govornici hrvatskog (osobito u kajkavskom i u urbanim sredinama) ne razlikuju alveopalatalno /č/ i palatalno /ć/ i moraju korištenje tih glasova svjesno naučiti. Zbog toga značajan dio hrvatskih pravopisnih priručnika zauzimaju napomene o korištenju tih dvaju glasova.

Pravila

1. dolazi u riječima u kojima njegov postanak nije vidljiv:

bačva, bič, račun, čaša, točka, večer, vrč, pčela, ključ, dapače, drač, hlače, lopoč, Beč…

2. u oblicima i izvedenicama prema osnovnom k ili c:

jak jači; zec zeče, zečji; stric stričev

Iznimke: liješće, triješće, plješćem, pritišćem, stišćem

3. u sufiksima:

-ač igrač

-ača jabukovača

-čica grančica

-čina cjevčina

-čić kamenčić

-če pastirče (samo za živo)

-ič vodič, branič, gonič (danas neplodan sufiks)

-ičar antologičar

-ički tehnički

4. u slovenskim, ruskim, bugarskim, češkim i slovačkim prezimenima

Oton Župančič, Lav Nikolajevič Tolstoj, Miletič, Belič, Palkovič

5. u anglizmima i talijanizmima

čizburger, kapučino