Žene u ranom hrišćanstvu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Žene u ranom hrišćanstvu su igrale bitnu ulogu, koja se vremenom umanjivala kako je patrijarhat jačao u pokretu. U najranijim godinama hrišćanski pokret je pokazivao izrazitu otvorenost prema ženama.
Za razliku od nekih drugih učenja tog vremena, Isusova poruka je posebno privukla žene. Isus je objavljivao dolazak carstva Božijeg, u kome neće biti nepravde, patnji ni zla, u kome će svi biti ravnopravni. To se pokazalo kao posebno privlačna poruka za one koji su u tom periodu bili podređeni, uključujući i žene. Neki od prvih protivnika među Helenima, uključujući Celza, ocrnili su tu hrišćanstvo tvrdeći kako je načinjeno uglavnom za one nižeg statusa: decu, robove i žene.[2]
Tokom 2. veka, razvila dva potpuno različita modela odnosa među polovima u hrišćanskim zajednicama.[2] Neke zajednice (nazvane gnostičkim) naglašavaju važnost žena i priznaju im da bitnu ulogu u crkvi, dok druge (nazvane ortodoksnim) smatraju da žene treba da ćute i da budu potčinjene muškarcima. S tim je povezano i shvatanje Boga: gnostici su opisivali Boga i ženskim i muškim atributima, a princip jednakosti muškaraca i žena primenjivali na društvene i političke strukture svojih zajednica. Ortodoksni su opisivali Boga isključivo muškim atributima, i zagovarali prevlast muškaraca nad ženama kao božanski utvrđen poredak stvari.[3]
Podržavljenjem hrišćanstva u 4. veku i potiskivanjem heterodoksnih struja, patrijarhalni odnos prema ženama je preovladao u narednim stolećima.