Sino-tibetski jezici
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sino-tibetski jezici su sa 1.300.000.000 govornika druga najveća jezička porodica na svetu. Ovoj grupi pripada 340 jezika koji se govore u Kini, regionu Himalaja i jugoistočnoj Aziji. Dele se u dve grupe jezika: kineske (osam jezika sa 1.220.000.000 govornika) i tibeto-burmanske jezike (330 jezika sa 70 miliona govornika).
Ranije su jezici tai-kadai, hmong-mijen i vijetnamski uvrštavani u ovu grupu. Iako imaju fonoloških i sintaksičkih sličnosti sa sino-tibetskim jezicima, od 1950-ih većina lingvista prve dve grupe posmatra kao posebne porodice, dok vijetnamski smatra jednim od austroazijskih jezika.
Kineska grana jezika se koristi širom Kine i na Tajvanu, tibeto-burmanski jezici se govore u oblasti Himalaja i obližnjim oblastima jugoistočne Azije, pre svega na Tibetu, južnoj Kini, Burmi, Nepalu, Butanu, severnoj Indiji i delovima Pakistana, Bangladeša, Laosa, Vijetnama i Tajlanda.
Najveći jezik iz ove porodice je mandarinski kineski koji govori 875 miliona ljudi. Slede vu kineski (80 miliona), kantonski kineski (70 miliona), min kineski (60 miliona), đin kineski (45 miliona), sjang kineski (36 miliona), hakka kineski (33 miliona) i gan kineski (21 miliona). Najveći tibetsko-burmanski jezici su burmanski (35 miliona kao prvi jezik i 15 miliona drugih govornika), južnokineski jezik ji (4,2 miliona), tibetski (2 miliona kao prvi jezik, sa dijalektima 4,5 miliona), zgav (2 miliona u Burmi) i majtaj (skoro 2 miliiona u severnoj Indiji).