Grčka književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Grčka književnost obuhvata književno stvaralaštvo na grčkom jeziku koje započinje Homerovim epovima oko 8. veka pne., a završava se okvirno 529. godine nove ere, kada je vizantijski car Justinijan zatvorio Platonovu Akademiju u Atini, poslednju filozofsku školu u antici.[1] Grčka je književnost ne samo presudno uticala na formiranje rimske književnosti, nego je izvršila ogroman uticaj i na celokupnu potonju evropsku književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest vekova u antici – osam pre nove ere i pet nove ere – stvarali su mnogi pesnici i prozni pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku civilizaciju van granica Helade, te su glavni gradovi Aleksandrovih naslednika – Aleksandrija, Antiohija i drugi – postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih polisa. S obzirom na društvene, političke i književne prilike, može se celokupna antička grčka književnost podeliti na četiri perioda:[2]
- Arhajsko razdoblje (od prvih pisanih spomenika do kraja 6. veka pne.);
- Klasično razdoblje (5. i 4. vek pne.);
- Aleksandrijsko razdoblje (od 3. do 1. veka pne.);
- Rimsko razdoblje (od 30. pne. do 529. nove ere).
- Ovaj članak je o antičkoj grčkoj književnosti. Za srednjovekovnu grčku književnost v. članak Vizantijska književnost. Za modernu grčku književnost v. članak Novogrčka književnost.