Željezno doba
From Wikipedia, the free encyclopedia
Željezno doba je je konačna epoha trodobne podjele prahistorije i protohistorije čovječanstva. Prethodilo mu je kameno doba (paleolit, mezolit, neolit) i bronzano doba (halkolit). Koncept se najviše primjenjivao na Evropu iz željeznog doba i na antički Bliski istok, ali, po analogiji, i na druge dijelove Starog svijeta. Kao i kulture ostalih metalnih doba, počelo je u kolijevci kulture metala – na Bliskom Istoku. Otkrićem prve tehnologije za preradu željezne rude i dobijanje željeza, evolucija kulture ulazi u dugotrajnu epohu dominacije ovog metala u gotovo svim oblastima proizvodnje. Oko 1400 godina prije naše ere upotreba željeza počinje ubrzano da se širi, pa za nekoliko stoljeća u Evropi i Aziji ono potpuno potiskuje bronzu; dominacija željeza daje pečat i savremenoj fazi razvoja materijalne kulture u većem dijelu svijeta. Za početak Željeznog doba drži se 1000. g. prije nove ere kada se znanje o taljenju željeza proširilo Bliskim Istokom i Grčkom.
Trajanje željeznog doba varira u zavisnosti od regiona koji se razmatra. Definisano je arheološkom konvencijom. „Željezno doba“ počinje lokalno kada je proizvodnja željeza ili čelika napredovala do tačke u kojoj željezni alati i oružje zamenjuju svoje bronzane ekvivalente u uobičajenoj upotrebi.[1] Na Starom Bliskom istoku, ova tranzicija se dogodila nakon kolapsa bronzanog doba, u 12. vijeku prije nove ere. Tehnologija se ubrzo proširila po cijeloj regiji Mediteranskog bazena i u Južnoj Aziji (željezno doba u Indiji) između 12. i 11. vijeka prije Krista. Njegovo dalje širenje u Centralnu Aziju, Istočnu Evropu i Srednju Evropu je donekle odloženo, a u Sjevernu Evropu je stiglo tek početkom 5. vijeka prije Krista.
Oko 1500. g. prije nove ere Hetiti, koji su živjeli na području današnje Turske, čuvali su tajnu obrade željeza.
U zapadnoj Evropi Kelti su bili prvi koji su upotrebljavali željezo.
Željezno doba se, takođe po konvenciji, završava početkom historiografskog zapisa. Ovo obično ne predstavlja jasan prekid u arheološkom zapisu; za drevni Bliski istok, uspostavljanje Ahemenidskog carstva c. 550. godina prije Krista se tradicionalno i još uvijek obično uzima kao granični datum, a kasniji datumi se smatraju historijskim na osnovu Herodotovog zapisa, uprkos tome što su sada poznati značajni pisani zapisi iz mnogo ranijeg vremena (dakle unazad u bronzano doba). U srednjoj i zapadnoj Evropi, rimska osvajanja iz 1. vijeka prije nove ere služe kao oznaka za kraj željeznog doba. Smatra se da germansko željezno doba Skandinavije završava cca. 800. godine nove ere, sa početkom vikinškog doba.
Na indijskom podkontinentu, željezno doba se smatra da počinje kulturom obojenog sivog posuđa obradom željeza. Nedavne procjene sugerišu da se kreće od 15. vijeka prije nove ere, do vladavine Ašoke u 3. vijeku pre nove ere. Upotreba termina "željezno doba" u arheologiji južne, istočne i jugoistočne Azije je novija i manje uobičajena nego za zapadnu Evroaziju. U Kini je pisana historija počela prije nego što je stigla obrada željeza, tako da se taj izraz rijetko koristi. Sahel (regija Sudana) i podsaharska Afrika su izvan sistema trodobnog doba, ne postoji bronzano doba, ali se termin "željezno doba" ponekad koristi u odnosu na rane kulture koje su praktikovale obradu željeza, kao što je kultura Nok Nigerija.