Savjest
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može kontrolisati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti" (to Kant naziva "praktični um"), a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Tako se savjest javlja uporedo sa opažanjem kao analiza našeg djelovanja.
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Toma Akvinski kaže da je to "primjena znanja na konkretnu radnju". Akvinski također kaže da "ako je i povinovanje i nepovinovanje zabludjeloj savjesti loše, izgleda da su ljudi sa zabludjelom savješću uhvaćeni u zamku, i ne mogu izbjeći grijeh".
Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li tačno odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, to jeste, da li nam je procijena ispravna i da li je primjena našeg postupka odgovarajuća situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim okolnostima-ponovno proživljavanje. Možemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije djelovanja prosuđujemo šta je dobro, a šta zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo.
Savjest je slična pravnom postupku pa se često naziva unutrašnjim sudijom. Savjest i sudi i izriče kaznu. Ona zahtjeva promijenu u ponašanju. Pošto je to subjektivna kategorija, često se događa da je pojedinac potiskuje i ne iskazuje kajanje za svoje postupke. Kako je čovjek društveno biće on je odgovoran drugim ljudima i njihovim savjestima - zato je dužan svoje postupke opravdavati argumentima.
Čovjek mora imati savjest o dužnosti, a dužnost se shvata kao dobro djelovanje. Ko nema savjest o dužnost nema ni prava. Toma Akvinski kaže da je osnovno načelo praktičnog uma: "Dobro valja činiti, za njim težiti, a zlo valja izbjegavati".