Internetski servisni provajder

Internetski servisni provajder (ISP) jeste organizacija koja omogućava servise za pristupanje, korištenje ili sudjelovanje u Internetu. Internetski servisni provajderi mogu biti organizirani u različitim oblicima, kao što su komercijalni, u društvenom vlasništvu, neprofitni ili na drugi način u privatnom posjedu.

Opcije internetske pristupačnosti od krajnjeg korisnika do ranga 3/2 ISPa

Internetski servisi koje obično daju ISP-ovi uključuju internetski pristup, internetski tranzit, registraciju imena domene, web-hosting, Usenet servis, kolokaciju.

Lokalni ISP u Manhattanu instalira vlakna za omogućavanje pristupa internetu.

Historija

Internet je razvijen kao mreža između vladinih istraživačkih laboratorija i sudjelujućih odjela univerziteta. Do kasnih 1980-tih, proces je postavljen na mjesto prema javnosti, komercijalnoj upotrebi Interneta. Ostaci restrikcija su uklonjeni do 1995, 4 godine nakon uvođenja World Wide Weba.

Godine 1989, prvi ISP-ovi su uspostavljeni u Australiji,^[1] i SAD-u. U Brooklynu, Massachusetts, The World je postao prvi komercijalni ISP u SAD. Njihov prvi korisnik usluga je dobio usluge u novembru 1989.^[2]

Dana 23. aprila 2014, SAD-ov FCC je objavio da razmišlja o novom pravilu koji će omogućiti ISP-ovima ponudu sadržaja provajderima bržu traku za slanje sadržaja, time opovrgavajući njihovu raniju poziciju mrežne neutralnosti.^[3][4][5] Moguće rješenje za probleme mrežne neutralnosti može biti općinski širokopojasni internet, prema prof. Susan Crawford, pravnom i tehnološkom ekspertu sa Harvardove pravne škole.^[6] Na 15. maj 2014, FCC je odlučio uzeti u obzir dvije opcije koje se tiču internetskih servisa: prvo, omogućiti brze i spore širokopojasne trake, time kompromitirajući mrežnu neutralnost; i drugo, reklasificirati internet kao telekomunikacijski servis, time zadržavajući mrežnu neutralnost.^[7][8] Na 10. november 2014, predsjednik Barack Obama predložio je da FCC reklasificira širokopojasni internetski servis kao telekomunikacijski servis u cilju očuvanja mrežne neutralnosti.^[9][10][11] Januara 16. 2015, Republikanci su predstavili legislaciju, u obliku kongresne Z.D. diskusije nacrta zakona, koji čini koncesije za mrežnu neutralnost, ali onemogućava FCC od postizanja gola ili donošenja bilo kakve daljnjih regulacija koje utječu na ISP-ove.^[12][13] Na 31. januar 2015, AP News je objavio da će FCC predstaviti ideju primjene ("sa nekim upozorenjima") Title II (common carrier) iz dokumenta Akt o komunikacijama iz 1934. na internet u glasanju koje se očekuje 26. februara 2015.^{[14][15][16][17][18]} Usvajanje ove ideje bi reklasificiralo internetske servise kao informacijske i telekomunikacijske^[19] prema Tomu Wheeleru, šefu FCC-a, osiguralo mrežnu neutralnost.^[20][21] Za FCC se očekuje da podrži mrežnu neutralnost u svom glasanju, prema magazinu New York Times.^[22][23]

Dana 26. februara 2015, FCC je presudio u korist mrežne neutralnosti usvajanjem Title II (common carrier) iz Communications Act iz 1934. i sekcije 706 u telekomunikacijskom aktu iz 1996. za Internet.^[24][25][26] Šef FCC-a, Tom Wheeler, je komentarisao, "Ovo više nije plan regulisati Internet, nego je Prvi amandman plan za regulaciju slobodnog govora. Oba se zalažu za isti koncept."^[27]

Dana 12. marta 2015, FCC je objavio specifične detalje pravila mrežne neutralnosti.^[28][29][30] Dana 13. april 2015, FCC je objavio završno pravilo na njihovu novu "Mrežnu neutralnost".^[31][32]

Također pogledajte

• World Wide Web
• Geografsko blokiranje