Selman Selmanagić

Selman Selmanagić (25. april 1905. – 7. maj 1986.) bio je bosanskohercegovački i njemački arhitekta školovan na Bauhausu, te dugogodišnji profesor na akademiji umjetnosti Kunsthochschule Berlin Weissensee u Berlinu. Intenzivno je radio različite projekte za vladu Njemačke Demokratske Republike.

Spomen ploča Selmanu Selmanagiću na glavnom ulazu u umjetničku školu Berlin-Weißensee

Selman Selmanagić
Rođenje	(1905-04-25) 25. april 1905. Srebrenica Bosna i Hercegovina, Austro-Ugarska
Smrt	7. maj 1986(1986-05-07) (81 godina) Istočni Berlin, Njemačka Demokratska Republika
Zanimanje	arhitekta
Potpis

Biografija

Zidna jedinica, Dizajn Selman Selmanagić

Fotografije i dokumenti, izložba u Kunsthochschule Berlin-Weißensee 2019.

Dnevni boravak, VEB Deutsche Werkstätten Hellerau, Dizajn Selman Selmanagić

Dnevni boravak od oraha s prirodnom mat završnom obradom. Dizajn Selman Selmanagić

Selman Selmanagić rođen je 1905. godine u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, tada pod upravom Austro-Ugarske.

Završio je stolarski zanat na Državnoj stručnoj školi u Sarajevu (1919-1923), te jedno vrijeme radio kao stolar u tvornici vagona u Sarajevu. Potom je nakon jednogodišnjeg školovanja položio stručni ispit za majstora namještaja i stolarije (njemački: Meisterprüfung als Möbel und Bautischler) na Visokoj obrtnoj školi u Ljubljani.

Nakon toga je 1925/26. godine uslijedio njegov vojni rok. Vrativši se u Srebrenicu radio je od 1926. do 1929. godine kao stolar.

Vođen svojim interesovanjem za arhitekturu, Selmanagić je stigao u školu Bauhaus u Dessauu 1929. godine, sa preporukom jugoslavenskog konzula u Berlinu. Bio je fasciniran Gropiusovim revolucionarnim projektom od stakla i čelika za novu školu u Dessauu.

Diplomirao je 1932. godine sa Bauhaus diplomom br. 100, koju su potpisali Ludwig Mies van der Rohe i Ludwig Hilberseimer. Do 1931. Selmanagić je bio ne samo zvijezda u usponu u arhitekturi, već i član Njemačke komunističke partije.

Kao i mnogi njegovi učitelji i kolege u Bauhausu, Selmanagić je napustio Njemačku nakon što su nacisti preuzeli vlast 1933. godine. Da bi stekao iskustvo, radio je do 1939. godine u brojnim arhitektonskim firmama širom Evrope i Bliskog istoka: 1933/35 Istanbul, 1935 Jaffa, 1935-38 Jerusalem, prvo s Richardom Kauffmannom, kasnije kao samostalni arhitekta. Studijska putovanja dovela su ga 1935/36, između ostalih, u Tursku, Egipat i 1938. u Italiju. U pismu prijatelju kasnih 1930-ih, Selmanagić je opisao svoju čudnu poziciju komunističkog i muslimanskog arhitekte u sve više podijeljenoj Palestini, sa Arapima i Jevrejima kao konkurentskim klijentima.^[1] „Vidio sam da [pripadanje] ovisi o vanjskom izgledu. Ako nosim fes, oni misle da sam musliman; ako ne, oni me neće. Odbacujem sve teorije o rasama i religijama, jer znam da sve to proizilazi iz opšteg kapitalističkog razvoja. Ali da bih živio, morao sam da igram njihovu igru uprkos svojim stavovima."^[2]

Godine 1939, pod nerazjašnjenim okolnostima, Selmanagić se iznenadno vraća u Berlin, kontaktira sa preostalim kolegama iz Bauhausa & Rote Kapellea, te radi za gradska kina. Njegova kratka posjeta Jugoslaviji 1941. godine ostavila je izvanredne slike Srebrenice neposredno prije Drugog svjetskog rata.^[3]

Nakon rada za Egona Eiermanna, radio je u građevinskom odjelu od 1939. do 1942. godine, a zatim kao filmski arhitekta u UFA do 1945. godine. Tokom ovog perioda aktivno je učestvovao u antifašističkom otporu.

Nakon što su Sovjeti zauzeli Berlin i uspostavili Njemačku Demokratsku Republiku, Selmanagić je postavljen na istaknute pozicije u studijima i akademijama urbanog planiranja Njemačke Demokratske Republike. Osim zgrada i stadiona, Selmanagić je dizajnirao i kultne istočnonjemačke interijere, od elegantnih stolica do elegantnih šankova.^[4]

Zajedno sa još sedam arhitekata, Selmanagić je radio u planerskom kolektivu Hansa Scharouna (Planungskollektiv ) zaduženom za planiranje svih segmenata rekonstrukcije i razvoja Berlina u periodu od 1945. do 1950. godine. Među zgradama na kojima je radio su Berlinska katedrala, Neue Wache i Univerzitet Humbold .^[5]

Kasnije je postao zadužen za planiranje kulturnih i rekreativnih lokacija u gradskom vijeću Velikog Berlina. U toj ulozi bio je između ostalog zaslužan za izgradnju stadiona Walter Ulbricht 1950. godine, što je bio najveći atletski i nogometni stadion u Njemačkoj Demokratskoj Republici.^[5] Paralelno, od 1945. godine bio je arhitekta VEB nemačke radionice Dresden-Hellerau. Godine 1967. postao je državljanin Njemačke Demokratske Republike. Od 1950. do penzionisanja bio je šef Odsjeka za arhitekturu na Kunsthochschule Berlin-Weißensee. Od 1951. godine tamo je radio kao profesor za građevinarstvo i uređenje enterijera.

Nakon penzionisanja 1970. obilazi gradove i univerzitete; bio je gostujući predavač na Tehničkom univerzitetu u Grazu, gdje je predavao i njegov bivši kolega iz Bauhausa Hubert Hoffmann (1904-2000). Godine 1973. predavao je i temu „Arhitektura Bauhausa“ na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju (FAGG) u Ljubljani .

Selman Selmanagić je umro 1986. godine u Istočnom Berlinu, a sahranjen je u Srebrenici.^[6]

Priznanja i nagrade

• 1964. Medalja za zasluge Njemačke Demokratske Republike
• 1970 Patriotski orden za zasluge u bronzi
• 1979 Patriotski orden za zasluge u zlatu
• 1985. Počasna kopča Patriotskog ordena za zasluge u zlatu

Radovi (izbor)

• 1931. Kuća koju je izradio za roditelje u Zvorniku
• 1935-1938 Stambene zgrade u Jerusalemu^[2]
• 1946-1950 SED Partijska škola Karl Marx, Kleinmachnow
• 1957-1950 administrativna akademija Forst Zinna
• 1950. stadion Walter Ulbricht (od 1973. Svjetski omladinski stadion)
• 1956. Proširenje Kunsthochschule Berlin-Weißensee u Bühringstraße
• 1959-1960 urbanističko planiranje za Schwedt
• 1975/76 Šef restauratorskih radova u Bauhausu u Dessauu

Stadion Walter Ulbricht (od 1973. Stadion der Weltjugend )