From Wikipedia, the free encyclopedia
Čajnik je posuda za namakanje listova čaja ili biljne mješavine u kipućoj ili gotovo kipućoj vodi i za posluživanje dobivene tekućine – čaja. Osušeni listići čaja dostupni su ili u čajnim vrećicama ili u rinfuzi; u potonjem se slučaju za zadržavanje listova u čajniku tijekom točenja čaja ili namakanja mogu upotrijebiti cjedila za čaj. Čajnici uglavnom imaju otvor s poklopcem na vrhu u koji se stavljaju suhi listići čaja i vruća voda, dršku i kljun iz kojeg se izlijeva čaj. Neki čajnici u kljun imaju ugrađeno cjedilo. Poklopci često imaju manju rupu za zrak da tijekom izlijevanja čaj ne bi prskao ili curio iz kljuna. U suvremeno se doba može upotrijebiti i posebna navlaka koja izolira toplinu; njome se može ubrzati namakanje ili spriječiti prebrzo hlađenje sadržaja u čajniku.
Čajnik je osmišljen u Kini tijekom dinastije Yuan. Vjerojatno je tad bio izrađen od keramičkih kotlića i vinskih posuda, koji su tad izrađivani od bronce i ostalih metala i koji su tisućama godina bili dio kineske kulture. Prethodne kineske dinastije tijekom pripreme čaja nisu upotrebljavale čajnike.[1] Tijekom dinastije Tang za kuhanje mljevenog čaja upotrebljavao se kotao, a čaj se posluživao u zdjelama. Tijekom dinastije Song čaj se pripremao tako da se kipuća voda iz kotlića izlila u zdjelu s mljevenim listovima čaja. Potom se za miješanje čaja upotrebljavao kist. Pisani dokaz o postojanju čajnika pojavljuje se u tekstu Jiyuan Conghua iz dinastije Yuan, u kojem se opisuje čajnik koji je autor teksta, Cai Shizhan, kupio od učenjaka Sun Daominga. U vrijeme dinastije Ming čajnici su se nalazili diljem Kine.[1] Najstariji čajnik koji je očuvan do danas nalazi se u muzeju Flagstaff House Museum of Teaware; procjenjuje se da je nastao 1513. i autorstvo se pripisuje osobi imena Gongchun.[2]
Rani čajnici poput onih koji se i dalje upotrebljavaju u suvremenim ritualima gongfu maleni su prema zapadnjačkim standardima.[3] U njima je veći omjer listova i vode, što kuharu omogućuje veću kontrolu nad različitim oblicima kuhanja i stvaranje nekoliko manjih čajeva. Poslije kuhanja čaj bi se izlio u posebnu posudu i potom utočio u manje šalice nekoliko osoba koje piju, nakon čega bi se ponovno kuhao. Takvim su se kuhanjem čaja stvarali različiti okusi.
Tradicionalno kinesko posuđe za čaj uglavnom se izrađivalo od gline s područja oko grada Yixinga. Takav se oblik gline nije glazirao, zbog čega je glina s vremenom mogla upiti okus kuhanih čajeva i pojačati okus naknadnih čajeva. Određene osobe koje sudjeluju u ritualu gongfu vlastite neglazirane posude upotrebljavaju za posebne vrste čajeva, a katkad i posebne inačice.
Od kraja 17. stoljeća čaj se počeo izvoziti iz Kine u Europu kao dio izvoza egzotičnih začina i luksuznih dobara. Brodovi koji su prenosili čaj također su prenosili i čajnike od porculana. Podglazura većine tih čajnika bila je plave i bijele boje. Iako je porculan bio potpuno ostakljen, morska ga voda nije mogla oštetiti, pa su čajnici stajali ispod palube, a sam se čaj prevozio iznad nje da bi ostao suh.[4]
U Europi su u početku čaj pili samo pripadnici viših društvenih slojeva zbog njegove skupoće. Čajnici od porculana bili su pogotovo poželjni jer se porculan tad još nije proizvodio u Europi. Tek je 1708. Ehrenfried Walther von Tschirnhaus osmislio način stvaranja porculana u njemačkom gradu Dresdenu i dvije godine poslije pokrenuo je tvrtku Meissen. Kad su europske grnčarije počele proizvoditi vlastito posuđe za čaj, bile su nadahnute kineskim posuđem.
U kolonijalnoj je Americi Boston postao središte za proizvodnju srebra i umjetnost. Među brojnim bostonskim umjetnicima postojale su četiri veće obitelji na tržištu srebra: Edwards, Revere, Burt i Hurd. Među njihovim se umjetničkim djelima nalaze i srebrni čajnici.[5]
Da bi čajnici ostali vrući nakon kuhanja prvog čaja, rana su se engleska kućanstva služila posebnom jastučastom navlakom koja se navlačila na čajnik. Početkom 20. stoljeća često je bila ukrašena čipkom ili motivima brvnare, a u suvremeno je doba navlaka ponovno ušla u uporabu nakon ponovne konzumacije mljevenih listova čaja.
Kod nekih čajnika dolazi do sporog curenja tijekom kojeg mlaz teče niz vanjski dio kljuna, pogotovo na početku ili kraju izlijevanja. Ta se pojava u različito doba objašnjavala na različite načine. Ako se vanjska površina kljuna prilagodi tako da bude više hidrofobična i ako se smanji polumjer zakrivljenosti, može se izbjeći curenje.[6]
U Maroku su za pripremu marokanskog čaja od mente nužni čajnici od nehrđajućeg čelika. Marokanski su čajnici otporni na toplinu i mogu se staviti izravno na štednjak. Dio su marokanskog rituala ispijanja čaja uz raznobojne čajne šalice. Dizajn im može biti minimalistički ili iznimno ukrašen.[7]
Čajnik ima istaknut oblik i katkad je poznat po stvarima koje nemaju veze s njegovom glavnom svrhom.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.