Ahemenidsko Carstvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ahemenidsko Carstvo (perzijski: هخامنشیان, staroperzijski: Haxâmanešiyan) bilo je prvo Perzijsko Carstvo koje je od 550. do 330. pr. Kr. obuhvaćalo prostor Velikog Irana, odnosno druga iranska carska dinastija (nakon Medijskog Carstva). Na vrhuncu svoje moći iransko Ahemenidsko Carstvo protezalo se na 10,7 milijuna km² što ga čini najvećim carstvom u povijesti starog vijeka. Također, carstvo je u to doba obuhvaćalo oko 46% svjetske populacije.
Ahemenidsko Perzijsko Carstvo osnovao je Kir Veliki koji ga je proširio na veći dio azijskog dijela Bliskog istoka, dok su ga njegovi nasljednici Kambiz II. i Darije Veliki proširili i na Afriku odnosno Europu, što ga čini prvim carstvom koje se protezalo na tri kontinenta. Teritorij carstva osim Irana obuhvaćao je dijelove današnje Indije i Pakistana, područja Središnje Azije, Male Azije, Trakije, veći dio obala Crnog mora, Mezopotamiju, sjever Arapskog poluotoka, Levant, Siriju, te sjeveroistočni dio Afrike uključujući Egipat, Libiju, Sudan i Etiopiju.
U zapadnoj povijesti ahemenidsko Perzijsko Carstvo ostalo je najviše upamćeno po grčko-perzijskim ratovima, uspješnom modelu Kirove odnosno Darijeve centralizirane administracije,[1] bogatoj umjetničkoj ostavštini, oslobađanju Židova iz babilonskog ropstva, toleranciji vjerskih manjina, te prvom pisanom spomeniku o ljudskim pravima (Kirov cilindar). Ahemenidsko Carstvo doživljava pad početkom 4. stoljeća pr. Kr., te ga 330. pr. Kr. osvaja Aleksandar Makedonski.
Problem istraživanja Ahemenidskog Carstva predstavlja ograničen broj pisanih dokumenata o vlastitoj povijesti, što ahemenidske vladare razlikuje primjerice od asirskih kraljeva. Veliki dio perzijskih povijesnih zapisa uništen je u brojnim razaranjima prilikom makedonskih, arapskih te posebno mongolskih osvajanja. Sačuvani dokumenti uglavnom se sastoje od administrativnih evidencija o kraljevskim satrapijama što uključuje nasljeđivanje zemljišta, porezne dokumente i slično. Velik dio povijesnih izvora o Ahemenidskom Carstvu oslanja se na zapise njihovih neprijatelja poput Grka; Herodot, Strabon, Ktezije, Polibije, Klaudije Elijan, itd. Ostali strani izvori uključuju egipatske zapise te biblijske knjige o Ezri i Esteri koje također sadrže reference na nekoliko perzijskih kraljeva. Antički autori mnogo su pisali o Ahemenidskom Carstvu (npr. Persica), no veći dio tih djela je izgubljen dok je sačuvano svega nekoliko ulomaka. Ahemenidski vladari ostavili su priličan broj kraljevskih zapisa (npr. u Behistunu) u kojima se spominju radovi na gradilištima i njihov osvrt na politiku carstva. Takvi povijesni dokumenti djelomično otvaraju povijesnu perspektivu u kontekstu shvaćanja njihovog obnašanja vlasti.[2]
Literatura o Ahemenidima je u konačnici vrlo raznolika, no njihova analiza je problematična budući kako su neravnomjerno distribuirani u prostoru i vremenu. Primjerice, dok u područjima kao što su Fars, Suza, Egipat i Babilon postoje brojni dokumenti, u ostalim dijelovima carstva ima ih malo ili gotovo i ne postoje. U kronološkom smislu, doba vladavine Kira Velikog, Darija Velikog, Artakserksa I. i Darija II. obiluju dokumentima, no to nije slučaj s razdobljima vladavine ostalih velikih kraljeva.
Podrijetlo dinastije
Osnivač ahemenidske dinastije je prema predaji Ahemen (staroperzijski Haxamaniš: „prijateljskog duha“), no postojanje te povijesne osobe je kontroverzno. Prema Behistunskim natpisima, Ahemen je bio kralj perzijskih plemena u zapadnom Iranu (blizu jezera Urmija) krajem 8. stoljeća pr. Kr., a plaćao je danak Asircima koji su u to vrijeme vladali regijom.[1]
Pod pritiskom moćnih kraljevstva Medijaca, Asiraca i Urartu, Perzijanci se sele južno od planinskog masiva Zagros i krajem 2. tisućljeća pr. Kr. postupno naseljavaju područje oko grada Anšana.[3] Ahemenov sin, perzijski vladar Teisp širi ahemenidski utjecaj osvajajući teritorije oko Anšana i regije Fars te se postavlja kao kralj Anšana, dok asirski kralj Asurbanipal osvaja Suzu čime nestaje Elamsko kraljevstvo.
Teisp postaje prvim ahemenidskim kraljem koji je nosio tituli kralja Anšana, a nakon njegove smrti kraljevstvo je podijeljeno između dva njegova sina; Kira I. (Kuraš) kojem pripada Anšan, i Arijaramna (Arijaramna: „onaj koji je donio mir u Iran“) kojem pripada Parsumaš. Ovi kraljevi imaju samo ograničenu ulogu u regiji kojom su i dalje dominirali Medijci i Asirci. Postojanje Kira I. ovjereno je pečatom koji spominje riječi „Anšan Kuraš, sin Teispov“. Međutim, to se odnosi na priznanje isplate danka asirskom kralju Asurbanipalu od Kuraša Parsumaša, što kombiniranjem perzijskih i asirskih izvora sugerira kako je Kir I. objedinjavao dvije krune (vlastitu i Arijaramnovu).[4] Takav scenarij je realan jer Perzijanci pod asirskom dominacijom svakako nisu željeli separaciju vlastitog kraljevstva. Alternativna priča bila bi kako je postojao samo jedan kralj (Kir I.) koji je vladao i Anšanom i Parsumašom, dok je Arijaramn izmišljen lik. Ipak, odvojeno spominjanje Anšana i Parsumaša sugerira kako su postojala dva perzijska kralja.[3] Nakon pada Novoasirskog carstva, Ahemenidi su priznali medijsku dominaciju regijom.[5] Uzroci i oblik prelaska pod vlast Medijskog Carstva i dalje su nepoznati.
Darije Veliki bio je prvi koji je spomenuo Ahemena kao pretka Kira Velikog (576. – 529. pr. Kr.) odnosno kao osnivača ahemenidske dinastije. Ipak, neki povjesničari vjeruju kako je Darije Veliki izmislio Ahemenov lik kako bi opravdao svoj dolazak na vlast svrgavanjem Smerdisa.[6] U slučaju postojanja Ahemena značilo bi kako ahemenidska dinastija datira još od početka 7. stoljeća pr. Kr. i traje nepuna četiri stoljeća; sve do 330. pr. Kr.
Ahemenidski vladari
Vladar | Period | Rodno srodstvo |
---|---|---|
Ahemen | cca 705. - cca 675. pr. Kr. | Nepoznato |
Teisp | cca 675. - cca 640. pr. Kr. | sin Ahemena |
Kir I. | cca 640. - cca 580. pr. Kr. | sin Teispa |
Kambiz I. | 580. – 559. pr. Kr. | sin Kira I. |
Kir II. Veliki | 559. – 530. pr. Kr. | sin Kambiza I. |
Kambiz II. | 530. – 522. pr. Kr. | sin Kira Velikog |
Smerdis | ožujak 522. - rujan 522. pr. Kr. | sin Kira Velikog |
Darije I. Veliki | rujan 522. - listopad 486. pr. Kr. | sin Histaspa, rođak Kambiza II. |
Kserkso I. Veliki | rujan 486. - listopad 465. pr. Kr. | sin Darija Velikog, unuk Kira Velikog |
Artakserkso I. | 465. – 424. pr. Kr. | sin Kserksa I. Velikog |
Kserkso II. | 424. – 424. pr. Kr. | sin Artakserksa I. |
Sogdijan | 424. – 423. pr. Kr. | sin Artakserksa I. |
Darije II. | 423. – 404. pr. Kr. | sin Artakserksa I. |
Artakserkso II. | travanj 404. - ožujak 358. pr. Kr. | sin Darija II. |
Artakserkso III. | ožujak 358. - rujan 338. pr. Kr. | sin Artakserksa II. |
Artakserkso IV. | rujan 338. - lipanj 336. pr. Kr. | sin Artakserksa III. |
Darije III. | lipanj 336. – 330. pr. Kr. | sin Arsama, rođak Artakserksa IV. |
Stvaranje i širenje carstva
Kir Veliki
Godine 559. pr. Kr. na anšanski tron dolazi Kir II. Veliki, sin Kambiza I. Budući kako je prijenos krune Parsumaša s Arsama (Arijaramnov sin) također prešao na Kira Velikog, on je objedinio dva perzijska kraljevstva pa ga se smatra prvim pravim perzijskim kraljem. Ipak, u početku Kirove vladavine Perzija je i dalje bila pod dominacijom moćnog Medijskog Carstva.
Između 553. i 550. pr. Kr. izbija perzijska pobuna odnosno rat između Medijaca i Perzijanaca u kojem Kir Veliki pobjeđuje svog djeda, medijskog kralja Astijaga i zauzima Ekbatanu (Hagmatana „Mjesto okupljanja“, danas Hamadan). Ovaj prevrat uzrokovao je prijenos političke moći s prije dominantnih Medijaca, na drugi iranski narod - Perzijance, koji su sada dominirali nad Medijcima.[7] Kir Veliki velikodušno se ponio prema bivšem medijskom kralju; ostavio ga je na životu i obećao kako će se ponašati kao njegov legitimni nasljednik. Prema Kteziju i Ksenofontu, Kir se oženio Astijagovom kćeri Amitisom što se čini nelogičnim jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerojatno objašnjenje jest da se Astijag oženio još jednom i da je njegova druga žena rodila navedenu kćer.[8] Ekbatana, dojučerašnji glavni grad Medije, zbog svoje velike strateške važnosti kontroliranja Središnje Azije postala je glavnim gradom novog, Ahemenidskog Perzijskog Carstva.[9]
Prijenos političke dominacije s Medijaca na Perzijance doveo je do velikog preokreta na Bliskom istoku, jer se Kir Veliki nakon pokoravanja Medijskog Carstva morao obračunati sa svojim susjedima i nekadašnjim medijskim saveznicima; moćnim Lidijskim i Babilonskim Carstvom. Lidijski kralj Krez (Astijagov šogor) u prevratu među dvjema iranskim dinastijama vidio je priliku za proširenje svog Lidijskog Carstva, pa njegove trupe kreću u pohod protiv Ahemenidskog Carstva. Ipak, Kir Veliki brani carstvo od napadača u bitci kod Pterije te nastavlja rat protiv Lidijaca sve do konačnog osvajanja lidijskog glavnog grada Sarda, čime Lidijsko Carstvo prestaje postojati. Bogati lidijski kralj Krez biva zarobljen,[10] no Kir ga daje poštedjeti te ga uzima za svog osobnog savjetnika na kraljevskom dvoru.
Godine 546. pr. Kr. Kir Veliki vratio se iz Male Azije koja je bila potpuno pokorena, izuzevši jonske i eolijske gradove. Perzijski veliki kralj odmah započinje nove vojne ekspedicije protiv Babilonije, Skitije, Baktrije i Egipta koji su bili politička prijetnja Perzijskom Carstvu. Ovaj period je slabo poznat, no zna se kako je babilonska vojska poražena u bitci kod Opisa, a potom je 539. pr. Kr. i sam glavni grad Babilon pao u perzijske ruke nakon lukave opsade u kojoj se perzijska vojska Eufratom ušuljala u grad i praktički ga zauzela bez otpora. Nakon Babilona, Kir Veliki 540. pr. Kr. osvaja Baktriju i Sakiju. Pretpostavlja se kako je u međuvremenu Kir osvojio i Partiju, Drangijanu, Ariju, Horazmiju, Gandaru, dio Skitije, Sagartiju, Arahoziju i južni Baludžistan (Makran). Ovi podaci poznati su s Darijevih Behistunskih natpisa na kojima su navedene svi osvojeni teritoriji.
Politika Kira Velikog prema osvojenim zemljama bila je vrlo tolerantna, čime je perzijski vladar nastojao osigurati lojalnost pokorenih naroda. Također, Kir i njegovi nasljednici nastojali su omekšati nacionalističke napetosti među narodima unutar carstva, što je predstavljalo revolucionarni preokret u odnosu na ostale periode povijesti Bliskog istoka.
Nakon zauzimanja Babilona, Kir Veliki omogućava zarobljenim Židovima da se vrate u Jeruzalem, te im financira povratak i rekonstrukciju razrušenog Salomonovog hrama. Nakon toga, Kir osvaja cijelu Mezopotamiju i sjeverne dijelove Arapskog poluotoka pa pod njegovu vlast dolaze i Arapi. Oko 545. pr. Kr. osvojen je i Cipar. S obzirom na ograničene povijesne izvore, o Kirovom osvajanju Sirije, Fenicije i Palestine se zna vrlo malo.
Kambiz II.
Kirov nasljednik i njegov sin Kambiz II. između 525. i 522. pr. Kr. vodi afričke ekspedicije i osvaja Egipat i veći dio sjeveroistočne Afrike; kraljevstva Libije, Kirenaike i Nubije.[11] Kambiz se za pustinjsku ekspediciju pripremio sklopivši savezništvo s arapskim poglavarima koji su perzijskoj vojsci dopremali prijeko potrebnu vodu. Egipatski faraon Amazis II. nadao se da će mu savezništvo s Grcima pomoći da se odupre perzijskoj invaziji. Ipak, faraonska nada je propala jer su se ciparski gradovi i tiranin Polikrat s otoka Samosa koji je posjedovao veliku mornaricu odlučili priključiti Perziji, dok je zapovjednik grčkih trupa Fan od Halikarnasa pristupio perzijskim trupama. U odlučujućoj bitci kod Peluzija egipatska vojska je poražena, a nedugo poslije osvojen je grad Memfis. Bitka je postala popularna po tome što su Perzijanci kao štitove koristili mačke koje su bile svete Egipćanima, pa su se predavali iz straha da ih ne ozlijede.[12] Zarobljeni faraon Psamtik III. je pogubljen jer je pokušao podići ustanak. Egipatski zapisi govore kako je Kambiz službeno prihvatio faraonsku titulu. Kambiz II. iz Egipta pokušava osvojiti Kuš, kraljevstvo koje se nalazi u današnjem Sudanu i Etiopiji. Ipak, njegova vojska nije uspjela proći surovu pustinju pa se uz velike gubitke povukla.
Za vrijeme Kambizovih pohoda u Africi, u srcu Perzije pojavio se čovjek koji je tvrdio kako je Bardija (Smerdis), iako je pravi Smerdis bio ubijen tri godine ranije. Radilo se o magijskom uzurpatoru Gaumati koji je želio zaposjesti na perzijski tron, što mu je i uspjelo jer su ga priznali za kralja. Kambiz II. se pokušao obračunati s njim, no na putu u Pasargad je izgubio život. Prema Dariju, Kambiz je počinio samoubojstvo jer je smatrao kako nema šanse da se uspije vratiti na tron, dok grčki povjesničari Herodot i Ktezije navode kako je smrt bila nesretan slučaj.
Darije Veliki
Nitko se nije usudio pobuniti protiv lažnog kralja, osim Darija I. Velikog koji uz pomoć šest perzijskih plemića iznenađuje i ubija uzurpatora 522. pr. Kr. Darije Veliki tada postaje perzijski veliki kralj. Ženi se s Atosom, ženom lažnog cara i kćerkom Kira Velikog. Imali su sina Kserksa I., koji će naslijediti oca. Iznenadnu promjenu na vrhu države vladari perzijskih provincija su vidjeli kao dobru priliku da dobiju nezavisnost. U Suzi, Babilonu, Mediji i Sagartiji uzurpatori su skupljali armije iza sebe. Međutim, Darije u dvije godine smiruje sve te pobune. Čak je i Babilon, koji se dva puta pobunio, priznao vlast Darija Velikog.
Darije Veliki nastavio je širiti Perzijsko Carstvo u Središnjoj Aziji i Europi; godine 512. pr. Kr. krenuo je u rat protiv nomadskih Skita. Velika perzijska vojska prešla je Bospor i zauzela istočnu Trakiju dok se Makedonija dobrovoljno priključila Perziji, te prešla Dunav. Osvajanje Trakije bilo je značajno budući kako je ta regija bila bogata drvom potrebnim za brodogradnju, te plemenitim metalima.[13]
Nakon smirivanja jonskog ustanka, Darije Veliki počinje kovati planove za uklanjanje grčke prijetnje sa zapada, odnosno na kažnjavanje Atene i Eretrije zbog potpore jonskom ustanku pri čemu je opustošen perzijski grad Sard u Lidiji.[14] Za vrijeme vladavine Darija Velikog pokrenute su dvije veće ekspedicije protiv neprijateljskih polisa.[14]
Prva perzijska kažnjenička ekspedicija pokrenuta je 492. pr. Kr. a predvodio ju je Mardonije,[15] zet Darija Velikog. On ponovno osvaja europsku regiju Trakiju koja je nominalno bila dijelom Perzijskog Carstva od 513. pr. Kr.[16] Mardonije potom priključuje Makedoniju pod perzijsku upravu, iako je kraljevina Makedonija prethodno bila nezavisni saveznik Perzijanaca.[17] Njegovi daljnji pohodi zaustavljeni su kod poluotoka Atosa gdje mu je većina mornarice stradala u velikoj oluji, nakon čega se vratio u Malu Aziju.[15][17]
Godine 490. pr. Kr. perzijski vojni zapovjednici Datis i Artafern Mlađi zaduženi su od Darija Velikog da pripreme kombinirane kopnene i pomorske snage protiv Atene i Sparte. Perzijska borbena grupa počinje s pohodom protiv otoka Naksos kojem se osvećuju za neuspješnu ekspediciju njihovih jonskih saveznika desetljeće ranije,[18] a zatim dolaze do Eubeje gdje se nalazio jedan od glavna dva cilja; grad Eretrija[19] koji pada nakon perzijske opsade. Ipak, vojna operacija protiv Atene doživljava neuspjeh u bitci kod Maratona.
Darije Veliki ostao je upamćen i po gradnji monumentalnih palača u Suzi, te veličanstvenog novog glavnog grada Perzepolisa koji je služio kao metropola njegovim nasljednicima.
Vanjska politika
Kserkso I.
Kserkso I. (perz. Xšayarša: „Vladar heroja“) 486. pr. Kr. nasljeđuje svog oca Darija Velikog na perzijskom tronu. Neposredno u početku Kserksove vladavine izbijaju pobune u Egiptu i Grčkoj, pa Kserkso pokreće vojne ekspedicije u cilju ugušenja pobuna. Nakon smirivanja ustanka u Egiptu, Kserkso okuplja glavninu perzijskih snaga i kreće u pohod protiv Atene i Sparte. Prilikom marša iz Azije u Europu perzijska vojska je kod Dardanela prešla na europsko kopno preko dva velika pontonska mosta koji su predstavljali vrhunsko inženjersko dostignuće tog vremena.[20] Grčke snage pokušavaju Perzijance zaustaviti u bitkama kod Termopila i Artemizija, no Perzijanci ih pobjeđuju i nastavljaju prodor do napuštene Atene koju Kserkso daje razoriti kao odmazdu za njihovo pomaganje jonskog ustanka pri čemu je razoren grad Sard. Atenjani i Spartanci povukli su se na Peloponez, a na Korintskoj prevlaci postavili su fortifikacije.
Atenjani su pobjedu protiv Perzijanaca ostvarili tek u pomorskoj bitci kod Salamine,[21] kada je Temistoklo iskoristio prednosti plitkog i uskog zaljeva u kojem perzijska mornarica nije mogla manevrirati. Čuvši za nerede u perzijskoj satrapiji Babilonu, Kserkso i vojska odlaze iz Grčke, a kontrolu ostavljaju manjem dijelu vojske i svojim grčkim saveznicima na čelu s Mardonijem koji su poslije godinu dana Atenjani i Spartanci porazili u bitci kod Plateje. Službeno, rat između Perzijanaca i Grka okončan je Kalijinim mirom, trideset godina nakon velikih bitaka.
U prvim godinama vladavine Kserkso obilježava promjenu tolerantne perzijske politike prema osvojenim narodima koje su provodili njegovi prethodnici Kir i Darije.[22] Nakon gušenja pobuna u Babilonu, Ateni, Baktriji i Egiptu, kaznio ih je razaranjem lokalnih hramova. Titule faraona i babilonskog kralja dao je ukinuti, te je te zemlje pretvorio u satrapije. Egipćani su se kasnije dva puta uspješno pobunili i povratili svoju nezavisnost, no perzijski kraljevi vladali su Egiptom kao XXVII. i XXXI. dinastija.
Artakserkso I.
Artakserkso I., Kserksov sin, nasljeđuje oca na prijestolju 465. pr. Kr. nakon što je ubijen u dvorskim spletkama,[23] te odmah nakon stupanja na vlast guši pobunu u Baktriji. Potom provodi pravne i političke reforme u kontekstu redefiniranja odnosa između velikog kralja i perzijske aristokacije.[24] Poput Darija i Kserksa, nastavlja nadograđivati kompleks u Perzepolisu,[25][26] no unatoč tome grad pomalo gubi na političkom značaju u korist Suze i Babilona. Prema nekim hipotezama Perzepolis je postao kraljevsko odmorište, no to nije pouzdano.[27] Nakon Baktrije, zbog glasina o ubojstvu Kserksa i visokih poreza novi neredi izbijaju 460. pr. Kr. u Egiptu gdje je ubijen satrap, zauzet grad Memfis i zatražena pomoć od Atene.[28] Perzija je na pobunu odgovorila vojnom ekspedicijom pod vodstvom perzijskog generala Megabiza II., koji vodi vojsku kroz Judeju te 454. pr. Kr. guši egipatsku pobunu i uhićuje pobunjenike.[29] Paralelno s nemirima u perzijskoj provinciji Egiptu, jačaju napetosti i s polisima Grčke.
Kserkso II., Sogdijan i Darije II.
Godine 424. pr. Kr. Artakserkso I. umire u Suzi, a sahranjen je u grobnički kompleks Nakš-e Rustamu kraj Perzepolisa, gdje su sahranjeni i njegovi prethodnici. Naslijedio ga je Kserkso II., njegov sin i jedini legitimni nasljednik, koji je nakon samo 45 dana vladavine ubijen od strane polubrata Sogdijana.[30] Ocho (staroperz. Vahuka), drugi polubrat Kserksa II., nakon šest i pol mjeseci vladanja Sogdijana zbacuje ga s prijestolja i kruni se kao Darije II. Ovo razdoblje proteklo je politički turbulentno jer svaki od navedene polubraće vodio je vlastitu propagandnu kampanju u svrhu dokazivanja svog prava na prijestolje,[31] a borba za vlast označila je početak slabljenja Perzijskog Carstva.
Iz razdoblja vladavine Darija II. postoji ograničen broj povijesnih izvora, koji govore isključivo o političkoj situaciji na zapadnim granicama carstva gdje su i dalje vladalo neprijateljstvo između Grka i Perzijanaca.[32] Između 411. i 407. pr. Kr. Atenjani koriste neorganizirane i kontradiktorne poteze perzijskih satrapa u Maloj Aziji da osvajaju dio obalnog područja.
Artakserkso II.
Nakon što je 404. pr. Kr. naslijedio svoga oca Darija II., Artakserkso II. je morao braniti pravo na prijestolje protiv njegova brata Kira Mlađeg, koji ga je pokušao smaknuti odmah nakon stupanja na tron. Pokušaj atentata je propao i Kir Mlađi je zarobljen, no na nagovor majke Parisatide Artakserkso II. pošteđuje brata te ga vraća u satrapiju Lidiju. Godine 401. pr. Kr. Kir Mlađi u Maloj Aziji okuplja 10.000 grčkih plaćenika („Deset tisuća“)[33] i još toliko azijskih vojnika, te kreće u ponovnu borbu protiv Artakserksa II. za perzijski tron. Njihove vojske sukobile su se u bitci kod Kunakse gdje Kir Mlađi pogiba, čime je pobuna ugušena, odnosno ojačana pozicija Artakserksa II.[34] Ipak, političke nemire u Perziji koristi Egipat koji se pod vodstvom Amirteja osamostaljuje.
Kažnjavanje satrapija i gradova Male Azije, koji su stali na stranu Kira Mlađeg, Artakserkso II. povjerava perzijskom vojskovođi Tisafernu. Ovaj potez okrenuo je neke jonske gradove da potraže pomoć kod Sparte, pa spartanski kralj Agesilaj II. kreće s vojnim ekspedicijama u Maloj Aziji, ali bez većih uspjeha.[35] Kako bi spriječio daljnje grčke operacije u Maloj Aziji, Artakserkso II. počinje pomagati Atenu u Korintskom ratu čime slabi utjecaj Sparte. Nakon deset godina ratovanja, 386. pr. Kr. Perzija je Grcima diktirala „Kraljevski mir“ na koji su pristali svi, od nedavnih neprijatelja Spartanaca do nedavnih saveznika Atenjana.[36] Tim mirom Perzija je osigurala mir i stabilnost u svojim pokrajinama uz obalu Male Azije, dok je Sparti poklonila dominaciju grčkim kopnom. Iako je bio uspješan protiv Grka, Artakserkso II. imao je problema protiv Egipćana, koji su se uspješno pobunili neposredno nakon njegova stupanja na perzijski tron.[37] Godine 383. pr. Kr. u Egipat šalje vojsku pod zapovjedništvom Farnabaza II. i Titrausta, no egipatski kralj Hakor odbacuje napadače. Ipak, unatoč tome što nije ponovo uspio pokoriti Egipat, uspješno je obranio Feniciju od egipatsko-spartanske invazije. Između 366. i 358. pr. Kr. izbija ustanak u Kapadociji, no brzo je ugušen pa nije bilo značajnih političkih posljedica.
Tokom kraljevanja Artakserksa II. počinje obožavanje zoroastrijskih božanstava Anahite i Mitre, što se kod ranijih perzijskih kraljeva ne spominje, već isključivo Ahura Mazda. Povjesničari dvoje je li ta religijska praksa uvedena u doba Kserksa, ili je pak postojala i ranije.
Artakserkso III. i IV.
Prije stupanja na prijestolje Artakserkso III. imao je funkciju satrapa i generala u vojsci svog oca. Njegov brat Darije, najstariji sin Artakserksa II.,[38] upustio se u zavjeru s namjerom da ubije oca, no njegov plan je otkriven kralju pa je pogubljen. Smrt princa Darija za prijestolonasljednika je postavila sljedećeg najstarijeg sina Arijaspa, koji je navodno počinio samoubojstvo nakon što su ga Artakserkso III. (treći kraljev sin) i zapovjednik kraljevske garde Tiribaz uvjerili kako ga kralj Artakserkso II. sumnjiči za zavjeru. Njegovom smrću prijestolonasljednikom postaje četvrti sin Arsam, koji je također ubijen. Shrvan gubicima svojih sinova, Artakserkso II. umire u dubokoj starosti 358. pr. Kr. a nasljeđuje ga Artakserkso III. Prema nekim izvorima, odmah nakon stupanja na vlast dao je pogubiti gotovo sve potomke svoga oca koji su mogli ugroziti njegovo pravo na tron Perzije.[39] Priče o dolasku Artakserksa III. na perzijski tron temelje se isključivo na Plutarhovim djelima, pa ih mnogi povjesničari ne smatraju vjerodostojnima.[40]
Nakon što je došao na prijestolje, Artakserkso III. se odmah suočio s političkim nemirima diljem Perzijskog Carstva. Oko 351. pr. Kr. pokreće vojnu operaciju obnavljanja kontrole nad Egiptom koji se pobunio i osamostalio u doba vladavine njegova oca Artakserksa II. Istovremeno izbija pobuna i u Maloj Aziji koja je uz potporu Tebe prijetila ozbiljnom eskalacijom.[41] Artakserkso III. vodi veliku vojsku u Egipat protiv faraona Nektaneba II., no Perzijanci doživljavaju poraz i povlače se natrag u Aziju.
Nedugo poslije perzijskog poraza u Egiptu, uvjereni u slabost Perzijskog Carstva vladari Fenicije, Male Azije i Cipra proglašavaju nezavisnost. Godine 343. pr. Kr. Artakserkso III. ovlašćuje princa Hidrija od Karije da uguši pobunu na Cipru, koji upošljava 8.000 grčkih plaćenika i 40 trirema kojima zapovijeda Atenjanin Focion.[42] Ciparska pobuna brzo je ugušena. Istovremeno, Artakserkso III. imenuje sirijskog satrapa Belesija te cilicijskog satrapa Mezeja zapovjednicima ekspedicije protiv feničkog grada Sidona. Obojica satrapa doživjeli su velike poraze protiv sidonskog kralja Teneja kojem su pomoć od 40.000 grčkih plaćenika poslali egipatski faraon Nektanebo II. i Mentor s Rodosa. Perzijanci su bili prisiljeni povući se iz Fenicije.[42] Nakon satrapskog neuspjeha, Artakserkso III. se osobno odlučio obračunati protiv Sidona. Navodno je okupio veliku vojsku od 300.000 pješaka, 30.000 konjanika, 300 trirema, te 500 transportnih i pomoćnih brodova. Dolazak goleme perzijske vojske pred Sidon slomio je moral njegovih stanovnika, a sidonski kralj Tenej bezuspješno je pokušao pridobiti milost perzijskog vladara; grad je ubrzo pokoren a Tenej je osuđen za izdaju i pogubljen.
Neposredno nakon pokoravanja Sidona, uslijedila je nova vojna ekspedicija protiv Egipta. Egipatski faraon Nektanebo II. svoju je vojsku stacionirao na rijeci Nil, pokušavajući iskoristiti brojne riječne kanale i močvare te potporu mornarice protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Jedna od egipatskih strategija bila je i zadržavanje Perzijanaca u cilju iscrpljivanja njihovih zaliha čime bi bili prisiljeni na povlačenje iz Egipta.[42] Ipak, egipatska vojska doživjela je težak poraz protiv Perzijanaca, a (bivši) faraon Nektanebo II. bježi u Memfis („Grad kraljeva“), ostavljajući za sobom brojne utvrđene gradove na milost vojnim jedinicama koje su ih čuvali. Kada je konačno pao i Memfis, Nektanebo II. je pobjegao još južnije, u Etiopiju. Nakon tog čina Artakserkso III. postao je faraonom Egipta, odnosno osnivačem nove XXXI. dinastije. Prilikom povratka u Perziju bogato je nagradio svoje plaćenike, te se vratio u Perzepolis kao slavodobitnik koji je nakon Kambiza II. ponovno uspio pokoriti veliki i bogati Egipat.
Nakon uspjeha u Egiptu, Artakserkso III. se vratio u Perziju i proveo idućih nekoliko godina suzbijajući razne manje pobune i nemire diljem carstva, no do njegove smrti nitko više nije ugrožavao Perzijsko Carstvo ni izvana ni iznutra, niti njegovu poziciju na perzijskom tronu. Egipat je ostao dijelom Perzijskog Carstva sve do dolaska Aleksandra Makedonskog. Mentor i Bagoas, dvojica perzijskih generala koji su među najzaslužnijima za pobjedu u Egiptu, unaprijeđena su sa svojih pozicija. Bagoas se vratio u glavni grad Perzepolis zajedno s Artakserksom, te je postao glavnim diplomatom u međunarodnoj administraciji Perzijskog Carstva. Posljednjih šest godina vladavine Artakserksa III. pamti se kao jedna od najbolje organiziranijih i učinkovitijih perzijskih vlasti u povijesti ahemenidske dinastije.[42] Artakserkso III. umire 338. pr. Kr., sahranjen je u Perzepolisu. Grčki povjesničar Diodora sa Sicilije tvrdi kako je perzijski general Bagoas otrovao Artakserksa III., no zapisi na klinastom pismu (danas u Britanskom muzeju) govore kako je kralj umro prirodnom smrću.[43]
Artakserksa III. je na perzijskom tronu naslijedio njegov sin Artakserkso IV., kojeg je prema grčkim izvorima također otrovao general Bagoas, kao i većinu perzijskih prinčeva.[44] Navodno je postavljanje Darija III. (nećak Artakserksa IV.) na mjesto perzijskog kralja inicirao sam Bagoas.[45]
Pad carstva
Prije dolaska na vlast, Darije III. obnašao je funkciju satrapa Armenije i za razliku od njegovih prethodnika iz ahemenidske dinastije, on nije imao nikakva iskustva o vladanju carstvom, niti je prethodno iskazivao ambicije da njime vlada. Nedostatak tih kvaliteta u doba velike krize pokazali su se presudnim za sudbinu prvog Perzijskog Carstva. Ipak, Darije III. je osobno prisilio Bagoasa da ispije otrov čime su okončane njegove manipulacije perzijskim tronom, a iskazao i u doba vladavine Artakserksa III. kada je kao kraljevski glasnik diplomacijom pomirio dva zaraćena kralja nomadskih plemena Kadusijana na sjeveroistoku carstva.[46][47]
Godine 336. pr. Kr. Filip II. Makedonski prihvaćen je za hegemona Korintske lige i planira invaziju na maloazijske grčke gradove pod perzijskom kontrolom.[48] U proljeće šalje svoje generale Parmeniona i Atala u „oslobađanje“ istih gradova, no za vrijeme njihovih vojnih prodora Filip II. Makedonski je u ljeto iste godine ubijen. Godine 334. pr. Kr. sin Filipa II., Aleksandar Makedonski,[46] postaje hegemonom Korintske lige te vodi kombiniranu makedonsku vojsku u invaziju perzijske Male Azije.
Ubrzo poslije Aleksandrovog prodora u Aziju, makedonska vojska pobjeđuje maloazijske Perzijance u bitci kod Granika. Darije III. nije sudjelovao u toj bitci, koju je smatrao običnom provincijskom pobunom koje su bile česte u to vrijeme, niti je slutio kako Aleksandar Makedonski ima u planu prodor do srca Perzije. Očekivao je kako će se perzijski satrapi obračunati s Aleksandrom, pa je mirno ostao u svojoj prijestolnici Perzepolisu. Tek godinu i pol dana poslije bitke kod Granika, 333. pr. Kr. Darije III. odlučio je okupiti vojsku i osobno se obračunati s makedonskim osvajačem. U bitci kod Isa 52.000 Perzijanaca uključujući grčke plaćenike sukobilo se protiv 47.000 makedonskih i korintskih vojnika, u kojoj je Aleksandrova vojska preko boka zaobišla i porazila perzijsku vojsku. Okolnosti su bile na strani Darija III. 331. pr. Kr. kada je uoči bitke kod Gaugamele okupio popriličan broj trupa i dobro ih organizirao, te je dobio vojnu potporu većine perzijskih satrapa. Unatoč svim tim povoljnim faktorima, Darije III. ponovno je izgubio bitku protiv Aleksandra, te je opet morao bježati da bi se spasio od makedonskih progonitelja. Pobjegao je u grad Ekbatanu gdje je pokušavao okupiti novu vojsku za borbu protiv Aleksandra, dok je Aleksandar Makedonski istovremeno zaposjeo Babilon, Suzu i perzijsku prijestolnicu Perzepolis. Nakon što je porazio Ariobarzana u bitci kod Perzijskih vrata Aleksadar je praktički mogao proglasiti pobjedu, no nastavio je goniti Darija III. koji je bježao prema istoku.[50] Za vrijeme bijega, baktrijski satrap Bes koji se kod Gaugamele borio skupa s Darijem III. i koji se predstavljao kao njegov privrženi saveznik, izdao ga je zbog osobnih interesa.[51]
Godine 330. pr. Kr. satrap Bes ubio je Darija III. i ostavio njegovo tijelo u kolima koje su pronašli makedonski vojnici.[48] Taj događaj razočarao je Aleksandra koji je želio uhvatiti živog Darija III. Kada je Aleksandar ugledao mrtvo Darijevo tijelo, uzeo je njegov kraljevski prsten a njegovo tijelo poslao je u Perzepolis[52] gdje su ga pokopali u kraljevskim grobnicama sa svim počastima. Ubrzo nakon pokopa Darija III., Aleksandar se 334. pr. Kr. oženio njegovom kćeri Stateirom II. čime je učvrstio svoj legitimitet nasljednika perzijskog kralja. Nakon smrti Darija III., satrap Bes pokušao se predstaviti kao njegov nasljednik pa se imenovao kao Artakserkso V., predstavljajući se istočnim ostacima Perzijskog Carstva kao veliki kralj Perzije.[51] Ipak, uskoro su ga uhvatili makedonski vojnici, a Aleksandar Makedonski dao ga je mučiti i pogubiti jer ga je smatrao izdajnikom perzijske kraljevske kuće.
Nastavak loze Ahemenida nastavio je sam Aleksandar koji se oženio Darijevom kćeri Stateirom II. Prema jednoj teoriji, i sam Aleksandar pripadao je ahemenidskoj lozi jer se tvrdi kako je bio sin perzijskog cara Artakserksa III. i makedonske princeze koju je Filip II. Makedonski poslao u znak političke pomirbe. U svakom slučaju, Aleksandar Makedonski umire u Babilonu 323. pr. Kr. a iste godine u borbama za vlast ubijeni su sve njegove žene i djeca pa se time definitivno gasi ahemenidska dinastija.[51]
Perzijom će idućih stotinu godina vladati helenistička dinastija Seleukida, koju će potisnuti iranski narod Parti i osnovati treću iransku kraljevsku dinastiju Arsakida, dok će njih pokoriti perzijska dinastija Sasanida i osnovati četvrto iransko, odnosno drugo Perzijsko Carstvo.