From Wikipedia, the free encyclopedia
Arapska književnost književnost je na arapskom jeziku. Arapska riječ koja se koristi za književnost je "adab", što je izvedeno iz značenja bontona, što podrazumijeva uljudnost, kulturu i bogaćenje.
Ovaj članak dio je niza o književnosti |
Povijest književnosti |
Antička književnost |
Književni rodovi |
Književne vrste |
autobiografija • životopis |
Književnosti po jezicima |
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |
Arapska književnost pojavila se u 5. stoljeću, a prije toga su se pojavili fragmenti pisanog jezika. Kuran se smatra najvažnijim književnim djelom na arapskom jeziku.[1] To je djelo imalo trajan učinak na arapsku kulturu i književnost. Arapska književnost cvjetala je tijekom zlatnog doba islama i ostala je živahna do danas, s pjesnicima i proznim piscima diljem arapskog svijeta, kao i ostatka svijeta, koji postižu sve veći uspjeh.
Predislamska književnost (oko 500.-622.) - Najviše je zastupljena poezija. Nomadski pjesnici pišu pjesme kaside prema točno utvrđenom obliku. Ti su se metri sačuvali i u kasnijim stoljećima, a da nisu pretrpjeli gotovo nikakve promjene. Pjesnik je imao zadatak veličati svoje pleme, njegove podvige u bitkama u kojima je i sam sudjelovao i narugati se neprijatelju. To je usmena poezija koju su recitatori prenosili s koljena na koljeno. Arapsko pjesništvo tradicijski se dijeli u dva osnovna oblika prema rimi i prozi.
Književnost u doba širenja islama i arapske države (622.-750.) Početkom 8. stoljeća pjesništvo ponovno doživljava procvat. Glavni pjesnički oblik i dalje je kasida, ali se iz njenog prologa nasiba i razvija ljubavna lirika po imenu gazela. Tada se počinje i s leksikografijom i filologijom, te prikupljanjem stare poezije i Muhamedovih predaja.
Klasično razdoblje (750.-1055.) Ovo je razdoblje kada dinastiju Omejida smjenjuje dinastija Abasida, koja će vladati sljedećih pet stoljeća. Zemlja se proteže od Samarkanda do Španjolske, a arapska kultura upija perzijske, indijske i grčke elemente. Arapska književnost postaje skup zajedničkog rada svih islamskih naroda na arapskom jeziku, pa obuhvaća i narode kao što su: Perzijanci, Turci, Berberi itd. Abasidska prijestolnica postaje Bagdad, gdje se osniva Bagdadska filološka škola, a javljaju se i druga središta književnosti.
Postklasično doba počinje ulaskom Seldžuka u Bagdad (1055.), a završava padom Bagdadskog kalifata (1258.). Dolazi do pada nastanka vrijednih književnih djela.
Mamelučko doba (1258.-1800.) karakterizira kontinuirani pad kvalitete arapske književnosti, iako se tada formira konačni oblik „1001 noći,” a nastaju i neki popularni romani.
Novo doba arapske književnosti počinje Napoleonovim pohodima na Egipat i proteže se do modernog doba. Počevši od kasnog 19. stoljeća, arapski roman postaje jedan od najvažnijih oblika izražavanja u arapskoj književnosti. Uspon efendija, elitne, urbane klase sa zapadnim obrazovanjem, ustupio je mjesto novim oblicima književnog izražavanja: modernoj arapskoj fikciji.[2] Halil Džubran jedan je od najpoznatijih arapskih pisaca 20. stoljeća.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.