Bošnjačko-hrvatski sukob
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bošnjačko-hrvatski sukob bio je oružani sukob za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini između snaga Republike Bosne i Hercegovine predvođenih Armijom Republike Bosne i Hercegovine i snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne predvođenih Hrvatskim vijećem obrane. Sukob je trajao od 23. listopada 1992. do 18. ožujka 1994. godine, kada je potpisan Washingtonski sporazum. Najznačajniji i najdugotrajniji sukobi odvijali su se na područjima Hercegovine (u Mostaru, Jablanici, Prozoru-Rami, Konjicu), u dolini rijeke Lašve (u Travniku, Novom Travniku, Vitezu, Busovači), u dolini gornjeg toka rijeke Vrbas (u Uskoplju, Bugojnu), u dolini rijeke Lepenice (u Kreševu, Kiseljaku, Fojnici) i u dijelovima Bosne (u Kaknju, Varešu, Maglaju, Zenici, Zavidovićima, Žepču). Za razliku od navedenih područja, do sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane nije došlo na područjima Bihaća, Sarajeva, Usore, Tuzle, Brčkog i Orašja.
U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava) Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta. |
Bošnjačko-hrvatski sukob | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio Rata u Bosni i Hercegovini | |||||||||||
Bulevar, prva crta bojišnice u Mostaru, dvije godine po okončanju sukoba | |||||||||||
| |||||||||||
Sukobljeni | |||||||||||
Republika Bosna i Hercegovina | Hrvatska Republika Herceg-Bosna | ||||||||||
Vođe | |||||||||||
Alija Izetbegović(predsjednik RBiH)
Sefer Halilović(zapovjednik Armije RBiH 1992. - 1993.)Rasim Delić(zapovjednik Armije RBiH 1993. - 1995.)Enver Hadžihasanović(zapovjednik 3. korpusa Armije RBiH)Arif Pašalić(zapovjednik 4. korpusa Armije RBiH) Blaž Kraljević † (zapovjednik HOS-a u Hercegovini) |
Mate Boban(predsjednik Herceg-Bosne) Bruno Stojić(ministar obrane)Žarko ToleMilivoj PetkovićSlobodan PraljakAnte RosoValentin Ćorić(zapovjednik vojne policije HVO-a) | ||||||||||
Vojne snage | |||||||||||
~80.000 vojnika[3] | ~50.000 vojnika[4] | ||||||||||
Posljedice | |||||||||||
Poginuli: ? Prognani: oko 50.000 Bošnjaka[5] |
Poginuli: 1606 (518 vojnika HVO-a, 1088 civila)[6] (1997.) Prognani: oko 150.000 Hrvata[5] |
Raspad Jugoslavije ujedno je označio početak istog procesa u Bosni i Hercegovini. Prvenstveni razlog k tome jest njena višestruka heterogenost, i vjerska i etnička. Upravo se to dokazalo na prvim zasjedanjima demokratski izabrane Skupštine BiH, kada su se između zastupnika SDA, SDS-a i HDZ-a BiH, vodile prve polemike oko identiteta, jezika i pisma u BiH. Haški sud navodi kao glavni uzrok za hrvatsko-bošnjački sukob Tudmanove teritorijalne ambicije prema BiH, s namjerom stvaranje Velike Hrvatske.[7]
U toj početnoj fazi, bošnjačka politička elita naivno je vjerovala da u BiH neće biti rata, te se zbog toga i dalje vezala uz još postojeći jugoslavenski okvir i JNA.[nedostaje izvor] Hrvati su u tom pogledu bili puno racionalniji, poučeni sa zbivanjima u Republici Hrvatskoj, shvatili su da se isto sprema za Bosnu i Hercegovinu, te su se počeli obrambeno organizirati.[nedostaje izvor] Pogotovo nakon što je JNA napala i prva hrvatska mjesta u BiH, Hrvatima je postalo jasno da se rat neće moći izbjeći, a pošto je bošnjačko vodstvo potpuno ignoriralo stradanje Hrvata, Hrvati su osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, na čijim su temeljima i organizirali obranu od srpske agresije.[nedostaje izvor] Bošnjačko vodstvo je kasnilo u razvijanju djelotvornih obrambenih kapaciteta, tako da je najveći teret u prvom dijelu rata podnijela HZHB, a posebno Republika Hrvatska, koja je Hrvatima i Bošnjacima bila velika potpora i oslonac.[nedostaje izvor] Veliku ulogu u obrani BiH imala je Hrvatska, koja je primila i zbrinula više od 300.000 bošnjačkih izbjeglica, liječila ranjene bošnjačke civile i vojnike, obučavala i opremala bošnjačke vojnike, te imala najveći doprinos u naoružavanju i opremanju cjelokupne Armije RBiH.[nedostaje izvor] Varaždin je grad koji je ugostio najviše bošnjačkih izbjeglica.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) osudio je 17 dužnosnika HVO-a i Herceg-Bosne za ratne zločine u BiH, od kojih je šest osuđeno zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) koji je težio odcjepljenju i ujedinjenju HZ Herceg-Bosne s Hrvatskom,[8] te dva ARBiH dužnosnika za ratne zločine počinjene tijekom sukoba. MKSJ je presudio da je Hrvatska imala cjelokupnu kontrolu nad HVO-om, te da je slala HV u BiH zbog čega je sukob bio međunarodni.[8]