Eisaku Satō
From Wikipedia, the free encyclopedia
Eisaku Satō (jap. 佐藤榮作; Tabuse, Japan, 27. ožujka 1901. – Tokio, Japan, 3. lipnja 1975.) bio je japanski političar i premijer.
Eisaku Satō | |
Japanski premijer | |
---|---|
trajanje službe 9. studenog 1964. – 7. srpnja 1972. | |
Prethodnik | Hayato Ikeda |
Nasljednik | Kakuei Tanaka |
Rođenje | 27. ožujka 1901. Tabuse, Japan |
Smrt | 3. lipnja 1975. Tokio, Japan |
Satō je japanski premijer s najdužim stažom do 2020., kada je Shinzo Abe oborio njegov rekord.
Godine 1974. Eisaku Satō i Seán MacBride dobili su Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za pristupanje Japana Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja.
Satō je studirao njemačko pravo na Sveučilištu u Tokiju. Godine 1923. položio je ispit za državnu službu, a sljedeće godine postao je državni službenik u japanskom ministarstvu željeznica.
Satō se oženio s Hiroko, kćerkom diplomata Yosukea Matsuoke, 1926. godine. Zajedno su imali dva sina, Ryutarōa i Shinjija.
Bio je direktor Željezničkog ureda u Osaki od 1944. do 1946., te zamjenik ministra prometa od 1947. do 1948.[1]
U srpnju 1951. izabran je za ministra pošte i telekomunikacija, na toj funkciji bio je do srpnja 1952. godine. Tijekom godina, Satō se polako uzdizao u političkom rangu.
Nakon što se Liberalna stranka spojila s Japanskom demokratskom strankom i formirala Liberalno-demokratsku stranku, Satō je izabran za predsjednika ove stranke. Na toj je poziciji bio od prosinca 1957. do lipnja 1958. Postao je ministar financija u kabinetu svog brata Nobusukea Kishija i Hayato Ikede.
Od srpnja 1961. do srpnja 1962. Satō je bio ministar međunarodne trgovine i industrije. 1964. bio je ministar zadužen za organizaciju Ljetnih olimpijskih igara 1964. godine.