From Wikipedia, the free encyclopedia
Duncan Haldane ili Frederick Duncan Michael Haldane (London, 14. rujna 1951.), britanski fizičar. Diplomirao (1973.) i doktorirao (1978.) na Sveučilištu u Cambridgeu. Radio u Institutu Laue-Langevin u Grenobleu (Francuska) (od 1977. do 1981.), na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu (od 1981. do 1985.), u Bellovim laboratorijima u Murray Hillu (od 1985. do 1997.) i na Sveučilištu Princeton (od 1990.). Teorijski se bavi topološkim analizama lanaca atomskih magneta, topološkim objašnjenjem kvantnoga Hallova učinka i električnom provodnošću na temperaturi bliskoj apsolutnoj nuli, kondenziranom tvari, elektronskim fluidom. Za teorijsko otkriće topoloških faznih prijelaza i topoloških faza tvari s D. J. Thoulesseom i J. M. Kosterlitzom dobio Nobelovu nagradu za fiziku (2016.). Član Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 1996.[1]
Duncan Haldane | |
| |
Rođenje | 14. rujna 1951. London, Ujedinjeno Kraljevstvo |
---|---|
Državljanstvo | Britanac, Slovenac |
Polje | Fizika |
Institucija | Sveučilište Princeton, Bellovi laboratoriji u Murray Hillu, Sveučilište Južne Kalifornije u Los Angelesu, Institut Laue-Langevin u Grenobleu Kalifornijsko sveučilište u San Diegu |
Alma mater | Sveučilište u Cambridgeu |
Akademski mentor | P. W. Anderson |
Poznat po | Fazni prijelazi Hallov učinak |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (2016.) Član Kraljevskog društva od 1996. |
Portal o životopisima |
Fazni prijelazi su promjene stanja pojedine faze (elementarne, spoja, eutektičke smjese, peritektičkog spoja i slično) pri promjeni temperature. Razlikuju se fazni prijelazi I. vrste, kod kojih su u stanju ravnoteže slobodne entalpije u obje faze jednake po vrijednosti, ali se pritom entropija i volumen skokovito mijenjaju, i fazni prijelazi II. vrste, kod kojih se u stanju ravnoteže ne mijenjaju ni entalpija, ni entropija, ni volumen. U fazne prijelaze I. vrste spadaju na primjer taljenje, isparavanje i sublimacija, a u fazne prijelaze II. vrste prijelazi kod kojih na primjer tvari gube feromagnetička svojstva (Curiejeva temperatura), pojava supravodljivosti, procesi razlaganja i stvaranja međumetalnih spojeva u čvrstoj fazi i tako dalje.
Hallov učinak ili Hallov efekt (po E. H. Hallu koji ga je uočio 1879.) je pojava u tankoj metalnoj ili poluvodičkoj pločici kojom teče električna struja gustoće Jx, pod djelovanjem okomitoga magnetskoga polja indukcije Bz, stvaranja transverzalnoga električnoga polja jakosti:
(RH je Hallova konstanta ili Hallov otpor) i poprečnoga električnoga napona. Električna struja, magnetsko polje i električno polje međusobno su okomiti i, ako tvore desni koordinatni sustav, Hallov učinak je normalan (konstanta RH je negativna). U obratnom slučaju (konstanta RH je pozitivna) učinak je anomalan. Hallov je učinak jači za poluvodiče, a slabiji za električne vodiče. Objašnjenje anomalnoga Hallova učinka bila je jedna od najvećih teškoća klasične elektromagnetske teorije. Protumačila ga je tek kvantna teorija čvrstih tijela.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.