Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji
međunarodni ugovor / From Wikipedia, the free encyclopedia
Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji[1] međunarodni je ugovor sastavljen pod okriljem Vijeća Europe koji je potpisan 11. svibnja 2011. u Istanbulu, zbog čega je poznat još i kao Istanbulska konvencija. Konvencija ima za cilj sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i "okončavanje nekažnjivosti počinitelja". Do siječnja 2018. godine potpisalo ju je 46 država te Europska unija. Turska je 12. ožujka 2012. postala prva država koja je ratificirala Konvenciju, a slijede Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Cipar, Crna Gora, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Gruzija, Hrvatska, Island, Italija, Makedonija, Malta, Monako, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Poljska, Rumunjska, Portugal, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska, Švedska i Švicarska koje su to učinile od 2013. do svibnja 2018. godine. Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014.[2]
Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji | |
---|---|
Istanbulska konvencija | |
██ Potpisan i ratificiran ██ Potpisan ██ Nije potpisan ██ Nečlanovi Vijeća Europe | |
Datum potpisa | 11. svibnja 2011. |
Mjesto potpisa | Istanbul, Turska |
Datum valjanosti | 1. kolovoza 2014. |
Uvjet valjanosti | 10 ratifikacija država potpisnica od kojih 8 moraju biti članice Vijeća Europe |
Potpisnici | 46 (+ EU) |
Ratificirali | 32 |
Depozitar | Glavni tajnik Vijeća Europe |
Jezici | engleski i francuski |
Provedbu Konvencije nadzire neovisno tijelo stručnjaka nazvano GREVIO (eng. Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence, hrv. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji). GREVIO objavljuje izvješća u kojima ocjenjuje zakonodavne i druge mjere kojima potpisnice provode Konvenciju. Prema članku 66., GREVIO se sastoji od 10 do 15 članova, ovisno o broju potpisnica, a sami članovi moraju biti državljani neke države-potpisnice.[3][4]
U ime Republike Hrvatske, Konvencija je potpisana 22. siječnja 2013.,[2] no ista nije bila ratificirana nekoliko godina. Kao razlog navodila su se značajna novčana sredstva koja država potpisnica mora izdvojiti u svrhu primjene svih odredaba Konvencije. Premijer Andrej Plenković je 25. studenoga 2016. izjavio da će “Vlada Republike Hrvatske, odnosno ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić, što skorije pokrenuti postupak ratifikacije Konvencije u Hrvatskom saboru”. Rasprava o Konvenciji održana je 22. ožujka 2018. godine na 86. sjednici Vlade Republike Hrvatske.[5] Konvencija je jednoglasno podržana, nakon čega Vlada upućuje prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Hrvatskom saboru.[6] Vlada je u zakon o potvrđivanju Konvencije ugradila i prijedlog interpretativne izjave u kojoj se navodi da je Konvencija u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.[7] Hrvatski sabor ratificirao je Konvenciju 13. travnja 2018. godine. Za ratifikaciju je glasalo 110 zastupnika, 30 protiv, a dva su bila suzdržana.[8][9][10] Konvencija je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. listopada 2018. godine.[11]
U vremenu do ratifikacije Konvencije, u Republici Hrvatskoj su, a i u nekim drugim zemljama[12] nastali društveni prijepori: dio javnosti iznosio je kako je Istanbulska konvencija borbu za suzbijanje nasilja nad ženama iskoristila za pronos ideja i definicija koje ti krugovi nazivaju rodna ideologija, dok je dio javnosti nijekao takve optužbe pozivajući se na razdvojenost spola i roda[13][14][15] te ističući da se pojam rodnoga identiteta već javlja u hrvatskom zakonodavstvu, na primjer u Zakonu o suzbijanju diskriminacije.[16]