Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
popis na Wikimediji / From Wikipedia, the free encyclopedia
Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina nad zarobljenim pripadnicima poraženih vojski, civilima protivnicima komunističkog režima i njihovih obitelji od strane totalitarnog režima pod vrhovnim zapovjedništvom Josipa Broza Tita neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali i u godinama poraća.[1]
Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine počinjene u "obračunu s narodnim neprijateljem". Javne rasprave i znanstvena istraživanja bile su zabranjene. Kako se smatralo da su pobijeni bez iznimke "neprijatelji koje je snašla zaslužena kazna", niti jedan naredbodavac ili provoditelj vrlo brojnih djela komunističkog terora nikada nije bio kažnjen.[2][3][4] Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.[5][6]
Nakon raspada Jugoslavije, u sklopu procesa demokratizacije pokrenuta je rasprava o pomirbi, gdje je između ostalog bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince, najprije objavom kazivanja o jugokomunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.[7] Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubljivim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.[8] Hrvatski institut za povijest je kasnijih godina objavio veliki broj službenih dokumenata komunističkih vlasti o represiji provođenoj 1944. – 1946. godine.[9]
Nakon zauzimanja Srbije u jesen 1944. god. su masovna strijeljanja komunističke vlasti provodile i na području Srbije: Ministarstvo pravde Republike Srbije u službenom registru pobijenih nakon 12. rujna 1944. god. evidentira s danom 2. lipnja 2021. god. 59.554 osoba, koje su potom pokapane u grobnice na prikrivenim lokacijama;[10] srbijanski povjesničar Srđan Cvetković objašnjava da je pretežni dio njih pobijen od strane OZNA-e.[11] Među popisanima ima približno 70% osoba s područja Vojvodine (uključivo područje Zemuna koji je 1941.-1945. bio u sastavu NDH, gdje je 2016. god. bilo 1.112 popisanih osoba koje su nakon prestanka ratnih neprijateljstava strijeljale komunističke vlasti, mahom Nijemaca i Hrvata); najvećim dijelom etničkih Nijemaca i Mađara. Na području uže Srbije (bez Kosova i Vojvodine registrirano je bilo 2016. god. ipak 15.129 pobijenih u revolucionarnom teroru nakon okončanja oružanih sukoba - koji su skoro svi bili Srbi koje su komunisti smatrali neprijateljima zbog njihove političke afilijacije; povjesničar Milan Radanović kritički opaža da je stanoviti dio popisanih ubijen u oružanim borbama, a za daljnji manji dio da su neprecizno (bez potrebnih osobnih podataka) i netočno upisani u taj popis; pa iznosi procjenu o manjem broju od 6 do 6 i pol tisuća strijeljanih u Užoj Srbiji - drugi da su umrli na druge načine, npr. uslijed teških uvjeta u zarobljeničkim logorima.[12]
Između ostalog, 1944. i 1945. god. su partizani pobili znatan dio katoličkog klera: od ukupno 634 tijekom rata smrtno stradalih svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica na području Hrvatske i BiH, znatna većina je pobijena nakon što su partizani uspostavili konačnu svoju kontrolu nad pojedinim područjima na kraju rata. U Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je bila nešto manje pogođena od drugih, pobijeno je - nakon što je u godinama rata smrtno postradalo njih 23 - po kraju rata 45 svećenika; daljnja 3 biskupa i 152 svećenika proveli su nakon kraja rata ukupnih 712 godina u komunističkim zatvorima i logorima; bilježi se da je iz nadbiskupije daljnjih 24 svećenika pobjeglo u inozemstvu.[13]