Kronštadtski ustanak
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kronštadtski ustanak (rus. Кронштадтское восстание, Kronshtadtskoye vosstaniye) bio je ustanak sovjetskih mornara, vojnika i civila 1921. godine protiv boljševičke vlade u lučkom gradu ruskog SFSR-a zvanom Kronštadt. Smješten na otoku Kotlin u Finskom zaljevu, Kronštadt je branio nekadašnji glavni grad ruskoga carstva, Petrograd, kao sjedište Baltičke flote. U ožujku 1921. pobunjenici u pomorskoj tvrđavi Kronštadt ustali su protiv boljševičke vlasti koju su ranije pomogli učvrstiti. Bila je to zadnja velika pobuna protiv boljševičkog režima na ruskom teritoriju tijekom ruskog građanskog rata.[1] Nezadovoljni s radom boljševika, pobunjenici su zahtijevali niz reformi: smanjenje boljševičke vlasti, novoizabrana vijeća sovjeta koja bi uključivala socijalističke i anarhističke skupine, ekonomsku slobodu za seljake i radnike, rastavljanje birokratskih vladinih organa stvorenih tijekom građanskog rata i vraćanje građanskih prava radničke klase.
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć) |
Kronštadtski ustanak | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Sovjetski vojnici u jurišu na Kronštadt. | |||||||
| |||||||
Sukobljeni | |||||||
Posada Baltičke flote Naoružani civili |
Ruski SFSR Crvena armija | ||||||
Vođe | |||||||
Stjepan Petričenko | Mihail Tuhačevski Lav Trocki | ||||||
Vojne snage | |||||||
11.000 pri prvom i 17.961 pri drugom jurišu | 10.073 u prvom te između 25.000 i 30.000 u drugom jurišu | ||||||
Posljedice | |||||||
Poginulih i ranjenih: 1000+ Pogubljenih: 2000+ |
Poginulih i ranjenih: 527–1,412 u drugom jurišu, značajno veći broj (oko 10 000) ako se pridoda prvi juriš. |
Iako su se časnici zalagali za ofanzivnu strategiju, pobunjenici su zadržali pasivan stav dok su čekali da vlada učini prvi korak u pregovorima. Suprotno tome, vlasti su zauzele beskompromisni stav, izloživši ultimatum zahtijevajući bezuvjetnu predaju do 5. ožujka. Nakon što je isteko datum, bez predaje, boljševici su poslali niz vojnih napada na otok i suzbili pobunu 18. ožujka. U napadu je ubijeno nekoliko tisuća pobunjenika. Nakon napada streljano je još toliko.
Vlasti su pobunjenike prozvali "agentima Antante i kontrarevolucije". Boljševički odgovor na pobunu izazvao je veliku kontroverzu i bio je odgovoran za razočaranje brojnih pristaša boljševičkog režima, među njima i Emme Goldman. No, dok je pobuna suzbijena, poslužila je ubrzanju provedbe Nove ekonomske politike (NEP), koja je zamijenila "ratni komunizam".[2][3]
Prema Lenjinu, ova je kriza bila najopasnija s kojom se boljševički režim do tada suočio, "nesumnjivo opasnija od Denikina, Yudenicha i Kolchaka zajedno".[4]