Marčanska biskupija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Crkveno sjedinjenje pravoslavnih vjernika s Katoličkom crkvom, u smislu stvaranja grkokatoličke crkvene zajednice u Hrvatskoj, 1611. godine, vezano je uza "sjedinjenog" biskupa Simeona Vratanju, koji je rezidirao u sjedinjenu samostanu Marča, danas napuštenu lokalitetu pokraj Čazme. Samostan svetog Mihaela arkanđela sagradili su 1598. pravoslavni monasi, na temeljima porušene katoličke crkve Svih svetih, a možda i na ostatcima nekadašnjega augustinskog samostana. Biskupa Simeona nagovorio je na sjedinjenje s Katoličkom crkvom ivanićki župnik Martin Dubravić. Simeon je bio pravoslavni biskup koji je pristupio jedinstvu s Rimom i tako postao prvi grkokatolički biskup u Hrvatskoj i ujedno prvi biskup tad uspostavljene grkokatoličke Marčanske biskupije, koja je obuhvaćala sve novonastale grkokatolike u Hrvatskoj, koji mahom žive na području Vojne krajine. Sjedinjenje s Katoličkom crkvom je Simeon, dotad biskup Pećke patrijaršije, s titulom "episkop zapadnih strana", potpisao u Rimu, 19. studenoga 1611., ispovjedivši katoličku vjeroispovijest u ruke kardinala Roberta Bellarmina. Tri dana kasnije, 21. studenoga 1611., papa Pavao V., svojim apostolskim pismom Divinae Maiestatis Arbitrio potvrđuje uniju, odnosno obnovu crkvenog zajedništva dotad pravoslavnih hrvatskih Vlaha s rimskom Apostolskom stolicom. Kao model unije uzet je ukrajinski primjer, Brestovska crkvena unija, prema kojoj pravoslavci postaju katolici, u prihvaćanju crkvenog nauka i priznanju papina primata, ali zadržavaju istočni obred i običaje, npr. ženidbu prezbitera.
U početku su marčanski biskupi odlazili prvo na posvećenje kod pravoslavnog patrijarha u Peć, a tek potom su bivali ređeni (ponovo!) u rimskoj Crkvi. Kasnije je unija, uz određene otpore u puku, potpuno zaživjela. Nova situacija je nastala 1690. godine, kad na područje Habsburške Monarhije masovno dolaze pred Turcima izbjegli Srbijanci, na čelu s pećkim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem, koji otad rezidira u Srijemskim Karlovcima. Arsenije dobiva ovlasti od cara kao patrijarh ne samo srpskih već i svih pravoslavaca u Monarhiji. On se pokušava silom nametnuti i kao poglavar grkokatolika i marčanskog biskupa. Zbog nasilja i pritiska, većina vjernika Marčanske biskupije vraća se u pravoslavlje, uz potporu državnih vlasti, iako ustroj Marčanske biskupije ostaje i dalje, uza smanjen broj župa i vjernika.
Budući da se je Marča nalazila na teritoriju Zagrebačke biskupije, isprva su marčanski biskupi bili tretirani kao obredni grkokatolički pomoćni biskupi zagrebačkih rimokatoličkih biskupa. To stanje je potrajalo gotovo do godine 1777., kada je papa Pio VI., na prijedlog austrijske carice i hrvatske kraljice Marije Terezije, bulom Charitas illa, od 17. lipnja 1777., dokinuo Marčansku biskupiju i utemeljio grkokatoličku Križevačku biskupiju. Također je carica Marija Terezija strogo zabranila svako daljnje uznemiravanje grkokatolika od strane pravoslavaca.
Od sjedinjenih hrvatskih Vlaha u sklopu Marčanske biskupije do danas su se u okviru Križevačke biskupije kao grkokatolici održali samo žumberački potomci starih hrvatskih uskoka.