Nacistički koncentracijski logori
From Wikipedia, the free encyclopedia
Nacistička Njemačka otvarala je i držala koncentracijske logore diljem svojih teritorija prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prvi nacistički logori javljaju se tijekom prve polovice 1933. godine nakon što je Hitler izabran za kancelara. Hitlerova stranka preuzela je kontrolu nad policijom uz pomoć ministra unutarnjih poslova Wilhema Fricka te Hermanna Göringa. Originalna ideja i smisao logora bio je politički progon i zatvaranje neistomišljenika, a procjenjuje se da je do početka rata u logorima držano preko 45 000 osoba.[1]
Himmlerova zloglasna tajna policija preuzela je potpunu kontrolu nad tadašnjom državnom policijom i koncentracijskim logorima u razdoblju od 1934. – 1945. Nakon nekog vremena Himmler je proširio ulogu logora, odnosno u njih je smještao židove, kriminalce, homoseksualce, katolike, protestante, Slavene, invalide, Rome i dr. Nadzor i regulaciju rada logora provodilo je takozvani Inspektorat za koncentracijske logore (njem. Inspektion der Konzentrationslager), a od 1942. godine nadzor provodi jedan od ureda SS-a. Postoji razlika između koncentracijskih logora i logora smrti. Koncentracijski logori služili su za eliminaciju, mučenje i zatvaranje političkih i inih neistomišljenika i nearijevaca, dok su logori smrti služili isključivo za etničko čišćenje, najčešće židova. Krajnji cilj koncentracijskih logora, odnosno logora smrti je isti – fizička eliminacija, odnosno ubojstvo.[2]
Najveći i najpoznatiji logori su bili: Auschwitz-Birkenau, Belzec, Buchenwald, Dachau, Majdanek, Treblinka i dr.