Napoleonski ratovi
niz oružanih sukoba vođenih između Francuske pod Napoleonom I. Bonaparteom i njezinih neprijatelja / From Wikipedia, the free encyclopedia
Napoleonski ratovi[45][46][47][48][49] (fra. Les guerres napoléoniennes,[50][51] Guerres napoléoniennes)[52] ili Napoleonovi ratovi[53][54][55][56] (fra. Les guerres de Napoléon)[57][58] – poznati još i kao Protufrancuski ratovi[59] – bili su niz oružanih sukoba vođenih između Francuskog Carstva (isprva Francuske Republike) pod Napoleonom I. Bonaparteom, zajedno s njegovim marionetama i saveznicima, te Protunapoleonskih koalicija na čelu s Britanskim Carstvom, Ruskim Carstvom, Austrijskim Carstvom, Svetim Rimskim Carstvom (do 1806.) i Kraljevinom Pruskom. Bilo je devet Napoleonskih ratova, od kojih je sedam nazvano po koalicijama koje su se borile protiv Napoleona: (1) Rat Prve koalicije (1792. – 1797.), (2) Rat Druge koalicije (1798. – 1802.), (3) Rat Treće koalicije (1803. – 1806.), (4) Rat Četvrte koalicije (1806. – 1807.), (5) Rat Pete koalicije (1809.), (6) Rat Šeste koalicije (1813. – 1814.), (7) Rat Sedme koalicije/Sto dana (1815.), (8) Pirenejski rat/Španjolski rat za neovisnost (1807. – 1814.) i (9) Napoleonova invazija na Rusko Carstvo (1812.).
Napoleonski ratovi | |
---|---|
Slijeva nadesno, od vrha do dna: Bitka kod Austerlitza, Pad Berlina, Bitka kod Friedlanda, Bitka kod Sobrala, Dos de Mayo ustanak, Bitka kod Aspern-Esslinga, Francuska okupacija Moskve, Bitka naroda kod Leipziga, Bitka za Pariz, Bitka kod Waterlooa. | |
Sukobljeni | |
Britansko Carstvo Rusko Carstvo[lower-alpha 1][lower-alpha 2] Sveto Rimsko Carstvo (do 1806.) Austrijsko Carstvo[lower-alpha 3][lower-alpha 4][lower-alpha 5] Kraljevina Pruska[lower-alpha 6] Kraljevina Hrvatska Kraljevina Portugal[lower-alpha 7] Španjolska[lower-alpha 8][lower-alpha 9] Švedsko Carstvo[lower-alpha 10][lower-alpha 11] Danska[lower-alpha 12] Kraljevina Ugarska[lower-alpha 13][lower-alpha 14] Crna Gora[lower-alpha 15] Papinska Država Kraljevina Sicilija[lower-alpha 16][lower-alpha 17] Nizozemska[lower-alpha 18] Dubrovačka Republika Napuljsko Kraljevstvo Švicarska Kraljevina Sardinija Savojsko Vojvodstvo Vojvodstvo Toskana[lower-alpha 19] Francuski rojalisti Osmansko Carstvo[lower-alpha 20][lower-alpha 21] Vojvodstvo Nassau[lower-alpha 22] Kadžarsko Carstvo[lower-alpha 23][lower-alpha 24] Lihtenštajn Bavarska[lower-alpha 25] Elektorat Hanover[lower-alpha 26][lower-alpha 27][lower-alpha 28] Kraljevstvo Hanover[lower-alpha 29][lower-alpha 27][lower-alpha 30] Kraljevina Saska[lower-alpha 31] Vojvodstvo Braunschweig[lower-alpha 32] Vojvodstvo Baden Kraljevstvo Württemberg[lower-alpha 33] Parma-Piacenza Malta Malteški viteški red Sedam Otoka Vojvodstvo Hessen |
Francuska Republika (do 1804.) Francusko Carstvo (od 1804.) Napoleonska Španjolska[lower-alpha 34][lower-alpha 35] Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo[lower-alpha 36] Danska-Norveška[lower-alpha 37][lower-alpha 38] Batavijska Republika[lower-alpha 39] Rajnska konfederacija[lower-alpha 40][lower-alpha 41] Bavarska Kraljevina Saska Kraljevina Vestfalija Kraljevstvo Württemberg Varšavsko Vojvodstvo[lower-alpha 42] Kraljevina Etrurija[lower-alpha 43] Kraljevina Holandija[lower-alpha 44] Kraljevstvo Italija Lucca-Piombino Švicarska[lower-alpha 45] Grad Danzig Austrijsko Carstvo[lower-alpha 46] Rusko Carstvo[lower-alpha 47] Španjolska[lower-alpha 48] Osmansko Carstvo[lower-alpha 49] Kraljevina Pruska[lower-alpha 50] Kadžarsko Carstvo[lower-alpha 51] Sjedinjene Američke Države[13] |
Vođe | |
Đuro III. Henry Addington William Pitt Mlađi William Cavendish William Grenville Spencer Perceval Robert Jenkinson Horatio Nelson† John Jervis John Moore† Arthur Wellesley William Hoste Sir William Anson Aleksandar I. Pyotr Bagration† Petar Wittgenstein Mihail Kutuzov Franjo II./I. Karlo Josip Karl Mock Karl Philipp Ivan Austrijski Fridrik Vilim III. Gebhard Leberecht von Blücher[14] Karl Ferdinand† Franjo Jelačić Franjo Tomašić Ignjat Gyulay Vinko Knežević Josip Vukasović† Andrija Martonić Marija I. Miguel Pereira Joao VI. Ferdinand VII. Miguel de Álava Gustav IV. Adolf Karlo XIII. Karlo XIV. Ivan Sv. Petar Njegoš Ferdinand I. Vilim I. Alojz von Reding Viktor Emanuel I. Ferdinand III. Luj XVIII. Selim III. Mahmud II. Mustafa IV. Muhamed Ali-paša Fridrik od Nassaua Fateh Ali-šah Abbas Mirza Maksimilijan I. Karlo von Alten Fridrik od Braunschweiga Fridrik Württemberški |
Napoleon I. Bonaparte Louis Berthier Auguste Marmont Bernard Dubourdieu Claude Roize Guillaume Brune Michael Andreas Barclay de Tolly Nicolas Oudinot Nicolas Davout Jean Lannes† Michel Ney Jean Junot Gabriel Suchet Laurent Saint-Cyr André Masséna Jean-de-Dieu Soult Armand Augustin Géraud Duroc† Pierre Villeneuve Édouard Mortier Adrien de Moncey Jean Bessières† Claude Victor Jean Jourdan Emmanuel de Grouchy Joachim Murat Joseph Bonaparte Fridrik VI. Kristijan August Rutger Jan Schimmelpenninck Józef Antoni Poniatowski† Luj I. Luj Bonaparte Eugène de Beauharnais Maksimilijan I. Karl von Wrede Fridrik August I. Jérôme Bonaparte Fridrik I. Felice Baciocchi James Madison |
Vojne snage | |
Ukupno: ~6 801 000 vojnika (pod oružjem i redovnih), milicija, mornara, gerilaca i marinaca Britansko Carstvo: 750 000 vojnika pod oružjem • 250 000 redovnih vojnika, mornara, marinaca i milicija[15] aktivnih u borbi na vrhuncu snage (1813.) Rusko Carstvo: 2 100 000 vojnika pod oružjem • 900 000 redovnih vojnika, kozaka i milicija[16] aktivnih u borbi na vrhuncu snage (1812.) Sveto Rimsko Carstvo: 744 000 vojnika i milicija (1805.) Austrijsko Carstvo: 1 000 000 vojnika pod oružjem • 600 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813. – 1814.) Kraljevina Pruska: 700 000 vojnika pod oružjem • 360 000[17] redovnih vojnika i milicija) Kraljevina Portugal: 50 000 redovnih vojnika, gerilaca i milicija na vrhuncu snage (1809.) Španjolska: 390 000 redovnih vojnika, milicija i gerilaca Švedsko Carstvo: 75 000 vojnika pod oružjem • 50 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.) Crna Gora: 9000 vojnika Papinska Država: 7000 vojnika Kraljevina Sicilija: 138 000 vojnika[18] Nizozemska: 36 500 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1815.) Dubrovačka Republika: 400 vojnika Kraljevina Sardinija: 110 000 vojnika Vojvodstvo Toskana: 6000 vojnika Francuski rojalisti: 27 000 vojnika Osmansko Carstvo: 350 000 redovnih vojnika Lihtenštajn: 100 vojnika[19] Bavarska: 67 000 vojnika Kraljevina Saska: 31 000 vojnika Vojvodstvo Baden: 16 000 vojnika Kraljevstvo Württemberg: 44 000 vojnika Protektorat Malta: 16 000 vojnika Sedam Otoka: 8000 vojnika Vojvodstvo Hessen: 26 000 vojnika Ostali koalicijski članovi: 100 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.) |
Ukupno: ~4 251 000 vojnika (pod oružjem i redovnih), mornara, marinaca i milicija Francusko Carstvo: 3 000 000 vojnika pod oružjem • 1 200 000 redovnih vojnika, mornara, marinaca i milicija[20] aktivnih u borbi na vrhuncu snage (1813.) Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo: 50 000 vojnika Napoleonska Španjolska: 26 000 vojnika Danska-Norveška: 80 000 vojnika Rajnska konfederacija: 122 000 vojnika Varšavsko Vojvodstvo: 200 000 vojnika Kraljevina Etrurija: 20 000 vojnika[21] Kraljevina Holandija: 3000 vojnika Kraljevstvo Italija: 200 000 vojnika[22] Lucca-Piombino: 20 000 vojnika Švicarska: 30 000 vojnika[23] Ostale marionete i saveznici: 500 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.) |
Posljedice | |
Ukupno: ~2 861 800+ mrtvih (vojnika i civila) Britansko Carstvo: ukupno 311 806[24] mrtvih • 125 000 ubijenih u borbi Rusko Carstvo: ukupno 600 000 mrtvih • 289 000 ubijenih u borbi[25] • 100 000 mrtvih civila[26] Austrijsko Carstvo: ukupno 500 000 mrtvih • 376 000 ubijenih u borbi[27] • 50 000 mrtvih civila[28] Kraljevina Pruska: ukupno 300 000 mrtvih • 134 000 ubijenih u borbi[29] • 65 000 mrtvih civila[30] Kraljevina Portugal: ukupno 250 000 mrtvih i nestalih[31] • 100 000 mrtvih civila[32] Španjolska: ukupno 700 000+ ubijenih • više od 300 000 ubijenih u borbi[33] • 400 000 mrtvih civila[34] Švedsko Carstvo: 30 000 mrtvih[35] Osmansko Carstvo: 50 000 mrtvih i nestalih[36] Ostali koalicijski članovi: 120 000 mrtvih i nestalih (uključujući civile) |
Ukupno: ~3 270 000 mrtvih (vojnika i civila) Francuska Republika + Francusko Carstvo: 1 700 000 mrtvih[37] • 300 000 mrtvih civila[38] Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo: 100 000 mrtvih (uključujući civile) Varšavsko Vojvodstvo: 200 000 mrtvih[39] (uključujući civile) Rajnska konfederacija: ukupno 350 000 mrtvih • 150 000 ubijenih u borbi[40] • 200 000 mrtvih civila[41] Kraljevstvo Italija: ukupno 120 000 mrtvih[42] • 100 000 mrtvih civila[43] Ostale marionete i saveznici: 800 000 mrtvih (uključujući civile) |
U Napoleonskim je ratovima na obje strane sudjelovalo oko 11 052 100 vojnika, od kojih je oko više od 6 131 800 – 6 500 000 (uključujući 1 365 000 civila[44]) izgubilo svoje živote iz više razloga: bivaju ubijeni u akciji, umiru od rana, bolesti, gladi i zime, bivaju pogubljeni itd. | |
† – umrli/poginuli tijekom borbe. |
Napoleonski ratovi obilježili su razdoblje francuske dominacije nad kontinentalnom Europom.[60] Nakon što je 1799. godine izvršio državni udar – koji je poznat kao Coup d'État du 18 Brumaire, i kojim je postao prvi francuski konzul – Napoleon je preuzeo kontrolu nad politički kaotičnom Francuskom Republikom, a potom je organizirao financijski stabilnu francusku državu sa snažnom birokracijom i profesionalnom vojskom.[61][62] Rat je ubrzo izbio, a Britansko Carstvo je 18. svibnja 1803. godine objavila rat Francuskoj, okončavši Amienski mir i formirajući koaliciju koju su činili Britansko Carstvo, Švedsko Carstvo, Rusko Carstvo, Napuljsko Kraljevstvo i Kraljevina Sicilija. Britanska flota pod vodstvom admirala Horatia Nelsona odlučno je slomila zajedničku francusko-španjolsku mornaricu u Bitki kod Trafalgara u listopadu 1805. godine. Ova je pobjeda osigurala britansku kontrolu nad Alboranskim i Sredozemnim morem te spriječila planiranu invaziju na Veliku Britaniju, a također je pokazala i kako Napoleonova mornarica nije dorasla Britanskoj kraljevskoj ratnoj mornarici. U prosincu 1805. godine, Napoleon je porazio zajedničku vojsku Svetog Rimskog Carstva, Austrijskog Carstva i Ruskog Carstva u Bitki kod Austerlitza, vječno okončavši Treću koaliciju i Sveto Rimsko Carstvo te prisilivši Austrijsko Carstvo na sklapanje Požunskog mira (1805.). Zabrinuta zbog povećanja francuske moći, Kraljevina Pruska predvodila je stvaranje Četvrte koalicije s Ruskim Carstvom, Kraljevinom Saskom i Švedskim Carstvom, koja je nastavila rat u listopadu 1806. godine. Napoleon je ubrzo porazio Pruse u Bitki kod Jene i Auerstedta te Ruse u Bitki kod Friedlanda, nakon čega je sklopljen Tilsitski mir, koji nije uspio prekinuti napetosti. Rat je ponovno izbio 1809. godine s loše pripremljenom Petom koalicijom, koju je predvodilo Austrijsko Carstvo. Isprva su Austrijanci izvojevali značajnu pobjedu u Bitki kod Aspern-Esslinga, ali su ubrzo poraženi u Bitki kod Wagrama.
Nadajući se kako će ekonomski izolirati i oslabiti Britansko Carstvo putem Kontinentalne blokade, Napoleon je pokrenuo invaziju na Kraljevinu Portugal, koja je bila jedini preostali britanski saveznik u Europi. Nakon što je okupirao Lisabon u studenom 1807. godine, Napoleon je iskoristio priliku da se okrene protiv Španjolske (svog bivšeg saveznika), svrgne vladajuću španjolsku kraljevsku obitelj i proglasi svoga brata Josepha Bonapartea španjolskim kraljem, što je i učinio 1808. godine. Španjolci i Portugalci su se uz podršku Britanskog Carstva pobunili te nakon šest godina (1814.) istjerali Francuze s Pirenejskog poluotoka.[61][62]
Istodobno je Rusko Carstvo, nevoljno snositi ekonomske posljedice zbog smanjene trgovine, rutinski kršila Kontinentalnu blokadu, što je navelo Napoleona da pokrene masivnu invaziju (1812.). Posljedična kampanja završila je katastrofom za Francusko Carstvo i gotovo potpunim uništenjem Napoleonove Grande Armée.[61][62]
Ohrabrene njegovim porazom, Austrijsko Carstvo, Kraljevina Pruska, Švedsko Carstvo i Rusko Carstvo formirale su Šestu koaliciju te započeli novu kampanju protiv Francuskog Carstva, odlučno porazivši Napoleona u Bitki kod Leipziga u listopadu 1813. godine nakon nekoliko borbi. Koalicija je tada napala Francusku s istoka, dok se Poluotočni rat prelio na jugozapadnu Francusku. Koalicijske sile zauzele su Pariz krajem ožujka 1814. godine i prisilile Napoleona na abdikaciju u travnju iste godine; prognan je na otok Elbu, a dinastija Burbon vraćeni je na vlast. Međutim, Napoleon je pobjegao s otoka u veljači 1815. godine i ponovno preuzeo vlast nad Francuskom u razdoblju prozvanom Sto dana. Saveznici su formirali Sedmu koaliciju, porazili Napoleona u Bitki kod Waterlooa u lipnju 1815. i protjerali ga na Svetu Helenu, gdje je umro šest godina kasnije.[61][63][62]
Bečki kongres prekrojio je granice Europe i donio razdoblje relativnog mira. Napoleonski ratovi imali su duboke posljedice na globalnu povijest, uključujući širenje nacionalizma i liberalizma, uspon Britanskog Carstva kao vodeće svjetske pomorske i gospodarske sile, začetaka Dekolonizacije Amerika te kasniji pad Španjolskog i Portugalskog Carstva, začetaka njemačkog i talijanskog ujedinjenja te uvođenje radikalno novih metoda ratovanja i građanskog prava. Nakon završetka Napoleonskih ratova, nastupilo je razdoblje mira u Europi, koje je trajalo do početka Krimskog rata (1853.).[61][62]