For faster navigation, this Iframe is preloading the Wikiwand page for Paravojne ustaške postrojbe.

Paravojne ustaške postrojbe

Izvor: Wikipedija

Paravojne ustaške postrojbe, poznate i kao Divlji ustaše, su bile samoinicijativno stvorene jedinice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koje su se nazivale ustaškima ali koje su bile izuzete od zapovijedanja Glavnog stožera Ustaške vojnice. Navodno su nastale kao reakcija na partizanski i četnički ustanak protiv NDH ali su se u borbi također koristile terorom i najodgovornije su za još veće širenje ustanka.

Status divljih ustaša bio je dobro poznat i kasnijim komunističkim vlastima, kako se može vidjeti u presudi Hasanu Dubici iz Vrpolja, koji je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 313/46 od 21. prosinca 1946. god. osuđen na smrt vješanjem, zbog osam ratnih zločina (hapšenje ljudi, pljačka i palež, pokušaji ubojstva) koje da je počinio 1941. kao “divlji ustaša”, na području sela Kljevci, Pištalice i Peći, te mjesta Vrpolje.[1] O divljim ustašama iz 1941. godine govori i kasnija službena jugoslavenska historiografija.[2][3]

Njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi o ustaškim zločinima iz 2013. god. ocjenjuje da su glavninu ustaških zločina počinili upravo divlji ustaše.[4]

Povijest

Nastanak

Još od početka postojanja NDH, mnogi ustaše iz emigracije otišli su u svoje krajeve i tamo uz pomoć lokalnih ustaških dužnosnika počeli organizirati naoružane postrojbe istodobno sa stvaranjem Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva kao regularne vojske NDH. To su zapravo bile naoružane skupine mještana svih godišta i profila - u velikom dijelu iz redova lokalnih neradnika i sitnih kriminalaca, kako ocjenjuje vojskovođa NDH Slavko Kvaternik[5] - te su, s obzirom na svoj nevojnički ili poluvojnički karakter, u početku bili poznati kao Ustaška milicija ili Divlji ustaše. Pripadnost tim postrojbama nije se priznavala u redovnu vojničku službu a kako se njihov broj povećavao iz dana u dan, Ministarstvo domobranstva je poduzimalo niz mjera radi njihovog uključivanja u Ustašku vojnicu ili domobranstvo.

Prema nekim povjesničarima, vidovdanski ustanak protiv NDH u Hercegovini od 24. lipnja 1941. god. je izazvan upravo terorom "divljih ustaša" pod vodstvom ustaša povratnika (iz Italije, gdje su do 1934. godine bili obučavani za vojne akcije protiv Kraljevine Jugoslavije) Mije Babića i Ive Herenčića. Zbog teškog stanja izazvanog ustankom, krajem lipnja 1941. god. Ante Pavelić šalje u Hercegovinu generale Vladimira Laxu i Ivana Prpića s ovlaštenjem da uguše ustanak i uvedu red, uključujući i discipliniranje "divljih ustaša". General Laxa u svom izvješću Ministarstvu domobranstva 5. srpnja 1941. god. opisuje da su nakon početnih četničkih zločina uslijedile iznimno krvave represalije samoorganiziranih "ustaša", koji su svojim zločinima prisilili na bijeg u brda pretežiti dio srpskog stanovništva na prostoru Gacko-Avtovac-Bileća-Nevesinje. Postupci divljih ustaša - "krvožednih ljudi" kako govori sam Laxa - su ostavili težak i mučan dojam na domobrane koje je predvodio general Laxa, pa je prijetio sukob s divljim ustašama - koji su se doista i razbježali nakon dolaska regularne vojske NDH.[6] Fra Tugomir Soldo, koji je djelovao na području Čapljine 1941., ocjenjuje (u tekstu napisanom u Italiji 1950.- ih godina) da su zločini divljih ustaša bili glavni razlog što je tamošnje hrvatsko stanovništvo potom sve do kapitulacije Italije 1943. god. bilo ostavljeno vlasti nenaklonjenih Talijana i teroru četnika koji su s Talijanima surađivali.[7]

Širenje

Broj "divljih ustaša" povećavao se dnevno a najviše u lipnju, srpnju i kolovozu 1941. godine. Tada ih je bilo 25.000/30.000 - mnogo više od regularnih ustaških postrojbi koje su u to vrijeme jedva dostizale oko 4.500 pripadnika.[8] Međutim se središnja vlast NDH mogla osloniti na regularno organizirano Domobranstvo koje je tijekom 1941. god postupno raslo od 16.000 pripadnika sredinom godine na 55.000 pripadnika na samom kraju te godine; te na Oružništvo, koje je bilo u velikom dijelu sastavljeno od kadra žandarmerije Banovine Hrvatske.

Djelatnost divljih ustaša proširila po cijelom teritoriju NDH, ponajviše u područjima s miješanim pučanstvom (Srbi i Hrvati ili Muslimani i Srbi). Stvarali su probleme i za civilnu i za vojnu vlast NDH.

Slavko Kvaternik je o "divljim ustašama" rekao:

  • da se regrutiraju iz svih slojeva pučanstva, seljaka, radnika, učitelja, privatnih i državnih službenika, obrtnika, trgovaca itd.;
  • da je među njima gotovo polovica takvih koje je proganjala i mučila stara jugoslavenska policija, te da su prožeti mržnjom i osvetom na Srbe;
  • ostali da su špekulanti, koji su otišli u redove "divljih ustaša" da izbjegnu poziv na oružane vježbe (tj. novačenje u Domobranstvo), besposličari i ljudi kojima "smrdi" posao, a rado dobro žive;
  • ovaj sastav "divljih ustaša" pokazuje jasno njihovo mentalno raspoloženje, te što može biti njihov cilj i djelovanje: ništa drugo nego izgredi, osvete i pljačke.

Kvaternik također kaže da su postrojbe "divljih ustaša" nastajale istodobno s nastankom i širenjem četničkih postrojbi na prostoru NDH. "Zanimljiv je zaključak, da su "divlji ustaše" nastali u onim krajevima u kojima su od prije postojali četnici. Obje organizacije, četnička i divljeustaška, razvijale su se usporedno, čak su se razvijale istodobno i brojevno."

Slavko Kvaternik u svojoj zapovijedi za Savsko divizijsko područje od 10. rujna 1941. godine ide korak dalje: on izričito zapovijeda da se s divljim ustašama oštro obračuna, jer da "to nisu ustaše, nego pljačkaši i ubojice ... ista su vrst ljudi kao i četnici i ne zaslužuju drugu sudbinu kao i oni, t.j. da se stave pred prieki sud".[6]

Wikicitati »... Iz skoro svih dosad opisanih nemira, izgreda i buna jasno proizlazi da je inicijativa za te progone potekla od Pavelića i rasova, kao i provedba toga putem divljih ustaša. Tim je progonima Pavelić zaskočio hrvatski narod i svoju vlastitu vladu, ... . Uzroci za progon Srba su jasni. Pavelić, rasovi i sve ustaše emigranti povratnici, kipjeli su od osvete i mržnje prema Srbima. Dvanaestogodišnja emigracija, u kojoj su samo živjeli u čežnji za osvetom, napravila je od njih psihopate, ljude duševno bolesne od želje za krvnom osvetom. To sam se osvjedočio na svakom koraku, a tko nije bio kao oni, taj je žigosan kao izdajnik Hrvata."[9]«
(Slavko Kvaternik)

Nakon talijanske tzv. reokupacije tzv. II. zone (od linije Karlovac-Mostar prema Jadranu) neki divlji ustaše prešli iz Hercegovine u Bosnu, nastavivši ondje s terorom - te potom general domobranstva Vladimir Laxa traži 11. rujna 1941. god. da se ti divlji ustaše uklone iz Bosne, kako i ondje ne ponovili događaji kakvi su pridonijeli da se dogodi Ustanak u Hercegovini 1941.[10]

Službena zabrana

Odredbom Ante Pavelića od 21. kolovoza 1941. da ustašku odoru imaju pravo nositi pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne, Ustaške vojnice, 13. jurišne satnije sveučilištaraca, Ustaške nadzorne službe i djelatnici u službi u ustaškom pokretu, počinje likvidacija postrojbi "divljih ustaša" i uključivanje njihovih pripadnika u regularne postrojbe Ustaške vojnice.

Ustaško vodstvo se pobrinulo da obračun s najnepokornijim dijelom divljih ustaša bude javno deklariran, te (npr.) u rujnu 1941. god. Ministarstvo unutarnjih poslova izdaje obavijest za tisak o izvršenju smrtne kazne strijeljanjem nad Smajilom Jusićem i Ivanom Gržanićem koji su "samovoljno ubijali grčko-istočnjake te iste pljačkali. Gore navedeni predani su Pokretnom prijekom sudu u Zagrebu koji ih je nakon provedene rasprave osudio dana 20. rujna 1941. na smrt. Osuda nad istima izvršena je strijeljanjem dana 21. rujna 1941."[11]

Komunisti, koji su nakon nakon napada Njemačke na Sovjetski savez 22. lipnja 1941. god. s dosta uspjeha nastojali staviti na čelo ustanka Srba protiv NDH i pretvoriti antiustaške "gerilce" u antifašističke partizane, ocjenjuju u primjecire okružnici Okružni komitet KPH Karlovac partijskim organizacijama 18. kolovoza 1941. god. učinke ustaškog terora i postupanje vlasti NDH ovakoovako: "U vojsci se sve više zaoštravaju odnosi prema ustašama i ovom krvoproliću. Frankovačka banda nema tu sigurnog oslonca. A sami ustaše su neznatni i suviše preslabi za borbu protiv naroda. Okupatorske vlasti - Talijani - drže se više manje po strani u ovoj borbi. ...To mnogo srdi i zabrinjava frankovačku bandu, a čini ju i nesigurnom. Zato se ljuti na Talijan i upućuje sve nade na njemački fašzam. Osim toga ponestalo je oružja i municije. Bombi nemaju, a oružja ograničeno. Municije ne mogu dobiti, a niti praviti. Situacija je po svemu za frankovačku gospodu postala gotovo očajna. Zato su pribjegli manevrima ne bi li našli još tu kakvog izlaza. Raspustili su sve logornike i dužnosnike koji su previše zakrvavili i pretvorili se u obične pljačkaše. Ali je sve prekasno."[12] (op.: u okružnici se za ustaše koristi naziv "Frankovci").

Vodstvo ustaškog pokreta nastojalo se kasnije ograditi od zločina koji su divlji ustaše bili počinili u vremenu uspostave NDH, ističući kao djelomični izgovor za očigledne njihove zločino to, da su oni reakcije na teror prema Hrvatima kojega su Srbi provodili između dva svjetska rata - Jozo Tomasevich iznosi da su tada Hrvati doista bili izloženi široko rasprostranjenoj diskriminaciji, a mnogi i državnom teroru, te "protuhrvatska politika jugoslavenske vlade u međuratnom razdoblju, osobito atentat u Skupštini u lipnju 1928. od strane zastupnika glavne srpske političke stranke, temeljni su uzrok nastanka, jačanja i prirode hrvatskih nacionalističkih snaga, koje su kulminirale u ustaškom pokretu i njegovoj antisrpskoj politici u Drugom svjetskom ratu" - te u razdoblju raspada Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je u kolovozu i rujnu 1941. godine izdavao neke naredbe kojima je zabranio djelovanje "divljih" ustaških postrojbi, U govoru pred Saborom 28. veljače 1942, Ante Pavelić je priznao da je izvjestan broj „najgorih kriminalaca" obukao „časne (ustaške) uniforme i u njima, te u ime Ustaškog pokreta počinio najveće nezakonitosti i zlodjela". Tomasevich ipak navodi da su nastanak postrojbi divljih ustaša i njihov teror bili u toj mjeri povezani s nezakonitim ponašanjem pripadnika vrha ustaškog pokreta, da se može reći da je doista glavna odgovornost za zločine divljih ustaša bila na samoj ustaškoj vrhuški.[13]

Seoske straže

Zabranom s kraja 1941. god. postrojbe divljih ustaša nisu posve iskorijenjene. Kako je rastao broj četnika i partizana tijekom 1942. i 1943. ustrojavale su se tzv. "seoske straže", što je u osnovi bio nastavak postojanja divljih ustaša. Broj pripadnika takvih lokalnih postrojbi bio je u nekim razdobljima znatan, čak i veći nego onaj u regularnim ustaškim postrojbama.

Iako se te postrojbe nisu ubrajale u redovnu vojsku, bile su u skladu s politikom nekih ustaških krugova. Zapovjednik im je bio pukovnik Tomislav Rolf.

Literatura

Izvori

  1. "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA IZMEĐU ZAKONA I ZLOČINA "O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI 1945–1946. GODINE", Husnija Kamberović, "SPOMENICA Ibrahima Karabegovića" (zbornik radova, 356 stranica), Institut za Istoriju, Sarajevo, citat na str. 307-308
  2. "1941. u historiji naroda Bosne i Hercegovine", zbornik sa znanstvenog skupa održanog u Drvaru 1971. godine, Zdravko Antonić, Enver Redžić, Veselin Masleša, 1973., v. str. 507
  3. Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, br. 2., 1972, str. 350
  4. "Višedimenzionalna povijest ratnog ustaštva", Gojko Borić, Hrvatska revija 1, 2014. - Povjesnica, Matica Hrvatska; prezentacija knjige Alexander Korb: "Im Schatten des Weltkriegs – Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945", naklada Hamburger Edition HIS Verlagsges., Hamburg, 2013.
  5. "Problem 'divljih ustaša'", Zvonimir Despot za "Večernji list", 4. srpnja 2013.
  6. a b "Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945.", Nikica Barić, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10 Prosinac 2002.
  7. "Fra Tugomir Soldo: Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata"Inačica izvorne stranice arhivirana 21. srpnja 2015., tekst kod Ivan Lovrenović, „Uknuli i jauknuli Srbi, i svi čestiti Hrvati“  
  8. "Políticas de la violencia. Europa, siglo XX", Javier Rodrigo, "Prensas de la Universidad de Zaragoza, 2014", str. 205.
  9. Nada Kisić-Kolanović, Vojskovođa i politika, Zagreb, 1997., str. 219.
  10. Nikica Barić, op. cit.
  11. "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA IZMEĐU ZAKONA I ZLOČINA (1):Ustaško vodstvo protiv 'divljih ustaša«'", Tomislav Vuković za "Glas Koncila" br. 29 (2091), 20.7.2014.
  12. urednik Jovan Vujošević. 1952. ZBORNIK DOKUMENATA I PODATAKA O NARODNO-OSLOBODILAČKOM RATU JUGOSLOVENSKIH NARODA, TOM V, KNJIGA 1, BORBE U HRVATSKOJ 1941. GOD., str. 39 (PDF). VOJNOISTORISKI INSTITUT JUGOSLOVENSKE ARMIJE, Beograd. Pristupljeno 21. siječnja 2021.
  13. Jozo Tomasevich, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945.", EPH Novi liber, Zagreb, 2010., str. 418, 478-480
{{bottomLinkPreText}} {{bottomLinkText}}
Paravojne ustaške postrojbe
Listen to this article

This browser is not supported by Wikiwand :(
Wikiwand requires a browser with modern capabilities in order to provide you with the best reading experience.
Please download and use one of the following browsers:

This article was just edited, click to reload
This article has been deleted on Wikipedia (Why?)

Back to homepage

Please click Add in the dialog above
Please click Allow in the top-left corner,
then click Install Now in the dialog
Please click Open in the download dialog,
then click Install
Please click the "Downloads" icon in the Safari toolbar, open the first download in the list,
then click Install
{{::$root.activation.text}}

Install Wikiwand

Install on Chrome Install on Firefox
Don't forget to rate us

Tell your friends about Wikiwand!

Gmail Facebook Twitter Link

Enjoying Wikiwand?

Tell your friends and spread the love:
Share on Gmail Share on Facebook Share on Twitter Share on Buffer

Our magic isn't perfect

You can help our automatic cover photo selection by reporting an unsuitable photo.

This photo is visually disturbing This photo is not a good choice

Thank you for helping!


Your input will affect cover photo selection, along with input from other users.