Branko Miljković

Branko Miljković (Niš, 29. siječnja 1934. – Zagreb, 12. veljače 1961.), bio je jednim od najpoznatijih srbijanskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Osim poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem slovenskih, ruskih i francuskih pjesnika.^[1]

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.

Branko Miljković
Puno ime	Branko Miljković
Rođenje	29. siječnja 1934. Niš, Srbija
Smrt	12. veljače 1961. Zagreb, Hrvatska
Zanimanje	književnik
Nacionalnost	Srbin
Period pisanja	1957. – 1961.
Književne vrste	poezija, esej
Važnija djela Uzalud je budim, Poreklo nade, Vatra i ništa, Krv koja svetli
Portal o životopisima
v r u

Životopis

Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. godine. Majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji.^[2] Osnovnu školu i gimnaziju polazio je i završio u rodnome gradu. Pjesme je počeo pisati s trinaest godina i prvu pjesmu objavio je s osamnaest godina u beogradskome listu Zapisi, 1952. godine.^[3] U Nišu je pjesme objavio u Narodnim novinama, Glasu omladine, Našem putu i Gledištima.^[3] Godine 1953. s roditeljima se preselio u Beograd u koji stiže sa stotinjak već napisanih pjesama, i gdje će se boriti za njihovo objavljivanje. U Beogradu je živio narednih osam godina pokušavajući istaknuti se u poetskim krugovima. Ubrzo po dolasku, upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijateljstva s drugim pjesnicima, Vaskom Popom i Ivanom Lalićem.

Zbog geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Europe. Niš je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio svjedokom masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj kasnijoj poeziji.

Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimijećeni. Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s Partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovih pjesama. Međutim, njegov uspjeh kod mladih bio je razvidan te je pet njegovih pjesama objavljeno u poznatom mjesečnom časopisu Delo 1955. godine, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio Oskar Davičo.^[4] Potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1957. godine, pod nazivom Uzalud je budim. Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma "Uzalud je budim" postala je klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojega susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove umrle sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njezino ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života. Iste godine diplomirao je Filozofiju na Filozofskome fakultetu u Beogradu.^[5]

Poprsje Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad kipara Nebojše Mitrića

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski život. Međutim, zbog stalnog konzumiranja alkohola, znao je pokazati i svoju agresivnu stranu, zbog čega je stalno ulazio u tuče koje bi skoro uvijek gubio. Ovakvo ponašanje često ga je dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, kako više nikad neće pisati.

Godine 1958. Jean-Paul Sartre posjetio je Beograd, kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković je primio posebno priznanje od francuskoga filozofa i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili. Godine 1959. njegova druga zbirka pjesama objavljena je pod nazivom Smrću protiv Smrti.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegovi bliski kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, te je donio odluku zauvijek napustiti Beograd i naći novi dom u Zagrebu. U Zagrebu ga je čekao posao u literarnoj redakciji Radio Zagreba.^[6] Po odlasku poslao je pismo novinama Duga, kojim se odrekao dobivene nagrade. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je u dobru raspoloženju, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicama i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon ponoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku.

U svojoj zbirci pjesama Poreklo nade objavio je pjesmu "Epitaf" u kojoj je samo jedan stih: Ubi me prejaka reč.^[7] ↓1 Zvuči gotovo proročki.

Dana 12. veljače 1961. godine pronađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića, obješeno o drvo u šumici na Ksaveru, rubnome dijelu grada Zagreba,^[6] u kojem je tada živio. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeno, Miljković je izvršio samoubojstvo, što njegova obitelj nikada nije prihvatila.^[6]

Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti. Pokopan je u Beogradu, na Novom groblju, 14. veljače 1961. godine.^[8]

Djela

Zbirke pjesama:

• Uzalud je budim, Beograd, 1957.
• Smrću protiv smrti, Beograd, 1959., s Blažom Šćepanovićem^[9]
• Poreklo nade, Zagreb, 1960.
• Vatra i ništa, Beograd, 1960.
• Krv koja svetli, Beograd, 1961.

Posmrtno:

• Pohvala vatri, Niš, 1964.
• Pesme, Prosveta, Beograd, 1965. (2. izd. 1972.)
• Sabrana dela, 1-4, Gradina, Niš, 1972.^[5]
• Dok budeš pevao, Beograd, 1981.
• Poezija, Beograd, 1981.
• Najlepše pevaju zablude: 101 pesma, Beograd, 1987. (2. izd. 1989.)
• Smrt Orfeja, Niš, 1988.
• Prejaka reč, Niš, 1993.

Nagrade

• 1960.: Dobio je Oktobarsku nagradu grada Beograda, za zbirku pjesama Vatra i ništa.^[5]

Spomen

• Spomen soba Branko Miljković. U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna ostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formirana je i zaklada istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu ostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.
• Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama nazvana je po njemu. Nagradu od 1971. godine dodjeljuje Skupština grada Niša. Iscrpni podatci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića Nad istorijom nagrade Branko Miljković.

Citati

• Ubi me prejaka reč.
• Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu

• Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965.
• Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973.
• Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973.
• Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988.
• Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991.
• Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996.
• Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997.
• Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999.
• Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002.
• Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002.
• Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002.
• Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003.
• Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003.
• Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951. – 1973.), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974.): 151–197, 343–396.
• Gradina, Nova serija broj 4/2004., tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković

Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću

• Ljubisav Stanojević (1927. – 2005.): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973.)

Filmovi o Branku Miljkoviću

• Vatra i ništa (Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, skladatelj: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović).

Bilješke

1. ^↑1 Ubi me prejaka reč posljednji je stih pjesme koju je Miljković napisao hrvatskome pjesniku Zlatku Tomičiću u pismu poslanom 15. siječnja 1960. godine, a koji ju je cijelu objavio nakon njegove smrti (Tomičić, Z. (1967.). „Jedna neobjavljena pjesma“, Književne novine, 18. veljače, 5.).^[10]