Nikola Andrić

Nikola Andrić (Vukovar, 5. prosinca 1867. – Zagreb, 7. travnja 1942.), bio je hrvatski književni povjesničar, prevoditelj, filolog, dramaturg, novinar, feljtonist, leksikograf i kazališni djelatnik.^[1]

Nikola Andrić
Fotografija i potpis Nikole Andrića.
Rođenje	5. prosinca 1867. Vukovar
Smrt	7. travnja 1942. Zagreb
Polje	filologija (slavistika i romanistika)
Institucija	Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
Alma mater	Sveučilište u Beču
Poznat po	urednik Zabavne biblioteke
Portal o životopisima

Životopis

Nikola Andrić rodio se u Vukovaru 1867. godine. Rodio se u obitelji oca Mate, remenara i suca i majke Julijane Andrić (rođ. Mađarević). Pučku školu pohađao je u rodnome gradu (1874. – 1879.),^[2] a gimnaziju u Osijeku (1879. – 1887.).^[3] Studirao je slavistiku u Beču (1887. – 1889.) i romanistiku u Parizu (1889. – 1891.), a u doktora filologije promoviran je 1897. godine, na osnovi rada iz 1892. godine, Prijevodna beletristika u Srba od god. 1777-1847,^[3] u Beču. Državni profesorski ispit iz hrvatskoga i francuskoga jezika položio je 1894. godine. Bio je dramaturg (1894. – 1898. i 1901. – 1907.) i intendant Hrvatskog narodnog kazališta (1920.). Zajedno sa Stjepanom Miletićem 1898. godine utemeljio je zagrebačku glumačku školu. Godine 1907. jedan je od osnivača i prvi upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. U Kraljevini SHS bio je pomoćnik ministra nastave Stjepana Radića (1925. – 1926.).^[3] Od 1909. do 1913. godine bio je član redakcije Narodnih novina gdje je uređivao prosvjetnu rubriku i feljton te pisao tekstove o kazalištu i novim knjigama.^[4]

U mirovinu je otišao 1927. godine. Umro je u Zagrebu, 1942. godine, a pokopan je na Mirogoju.^[5]

Književno stvaralaštvo

U književnosti stekao je velike zasluge ne samo kao raznorodni pisac, nego i organizatorskim sposobnostima i pokretačkim, osobito nakladničkim zamislima. Pisao je feljtone, putopise i književno-povijesne rasprave, a njegov Branič jezika hrvatskoga iz 1911. godine važan je doprinos hrvatskom jezičnom čistunstvu. U djelu Branič jezika hrvatskoga okupljeni su Andrićevi članci koje je objavljivao u Narodnim novinama pod nazivom Filološke sitnice.^[6] Od 1913. do 1941. godine,^[4] gotovo trideset je godina izdavao Zabavnu biblioteku koja je u 603 zelena sveska podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad u nas nepoznatih vrijednih djela. U Zabavnoj biblioteci objavio je većinu od četrdesetak knjiga svojih prijevoda.

Djela

• U vagonu, Zemun 1894. (pod pseudonimom Miloje Fruškogorac)^[4]
• Spomen-knjiga Hrvatskoga zemaljskog kazališta, Zagreb 1895.
• Izvori starih kajkavskih drama, Zagreb, 1901. (elektronička inačica)
• Značenje Marka Marulića, Zagreb, 1901. (elektronička inačica)
• Iz ratničke književnosti hrvatske, Zagreb, 1902. (elektronička inačica)
• Život i književni rad Pavla Solarića, Zagreb, 1902. (elektronička inačica)
• Pod apsolutizmom. Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860.), Zagreb, 1906.
• Ženske pjesme (Romance i balade), (Ur.) 1909.
• Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911., (2. izd. Zagreb, 1911., prijetisak 2. izd. Pergamena, Zagreb, 1997.) (elektronička inačica)
• Izabrane narodne pjesme : ženske (priredio) Zagreb, 1913. (elektronička inačica)
• Ženske pjesme (Pričalice i lakrdije), (Ur.) 1914.
• Od Balkana do Montblanca. Putničke impresije., I-II., Zagreb, 1927.
• Ženske pjesme (Ljubavne pjesme), (Ur.) 1914.
• Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama. Priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, Zagreb, 1938., (prijetisak, Zagreb, 2007.) (elektronička inačica)
• Junačke pjesme (Uskočke i hajdučke pjesme), (Ur.) 1939.
• Junačke pjesme (Historijske, krajiške i uskočke pjesme), (Ur.) 1940.
• Haremske pričalice i bunjevačke groktalice, (Ur.) 1942.

Priznanja

• 1927.: Prvi počasni građanin Grada Vukovara.^[7]