Opća deklaracija o ljudskim pravima

Opća deklaracija o ljudskim pravima^[1] prvi je sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava koji je proglasila jedna opća međunarodna organizacija, Ujedinjeni narodi. Proglasila ju je Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine.

Eleanor Roosevelt s Općom deklaracijom o ljudskim pravima (1949.)

Iako su je donijeli ne kao ugovor, nego samo kao rezoluciju koja nema nikakvu pravnu snagu, s ciljem osiguravanja „zajedničkog razumijevanja” ljudskih prava i sloboda koji se spominju u Povelji UN-a, tijekom sljedećih desetljeća doživjela je brojne izmjene.^[2]

Članak 1. svečano proglašava:

»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28. koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. „katalog ljudskih prava” kojim se:

• zabranjuje ropstvo (čl. 4),
• zabranjuje mučenje (čl. 5.),

• zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
• pravo na život (čl. 3.),
• pravo na slobodu (čl. 3.),
• pravo na osobnu sigurnost (čl. 3.),

• pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. – 12.),

• pravo na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

• pravo čovjeka na slobodu kretanja unutar svoje države, napuštanje njezina teritorija i slobodna povratka u istu (čl. 13.),

• pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravedna progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

• pravo čovjeka da bude državljaninom barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

• pravo punoljetnih muškaraca i žena na sklapanje brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

• pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

• pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

• pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

• pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

• pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

• pravo čovjeka na rad i slobodan izabor zaposlenja te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

• pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

• pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

• pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

• pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

• pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju „jednako dostupno svima na osnovi uspjeha” (čl. 26.),

• pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

• pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

• pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

• pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka poslije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz neke izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima — oba je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija u nacionalnim parlamentima (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštovati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 12. studenoga 2009. godine donijela Odluku o objavi Opće deklaracije o ljudskim pravima u Narodnim novinama.^[1] Tek tom objavom Opća deklaracija o ljudskim pravima je u punom smislu postala obvezujući dokument u Republici Hrvatskoj.^[provjeriti]