From Wikipedia, the free encyclopedia
Portugalski jezik (ISO 639-3: por; a língua portuguesa) je romanski jezik kojim se služi oko 200 milijuna ljudi. Službeni je jezik u Brazilu (zemlji u kojoj živi 80 % svih govornika tog jezika) i Portugalu te nekim afričkim zemljama (Angola, Gvineja Bisau, Mozambik, Sveti Toma i Princip, Zelenortska Republika). Odnedavno je i jedan od službenih jezika u azijskoj državi Istočni Timor.
Portugalski jezik | |
Português | |
Države | Portugal Brazil Mozambik i druge CPLP države |
Regije | Uglavnom Zapadna Europa, Južna Amerika i Afrika |
Etnicitet | Portugalci |
Govornici | 208 milijuna (materinski) 218 milijuna (uklj. strane govornike) |
Rang | 5. – 7. |
Razredba | indoeuropski italski romanski zapadnoitalski iberoromanski zapadnoiberski portugalsko-galicijski portugalski |
Službeni status | |
Služben | Angola Brazil Zelenortska Republika Istočni Timor Portugal Gvineja Bisau i druge CPLP države |
Ustanova | Instituto Internacional de Língua Portuguesa (CPLP) |
Jezični kôd | |
ISO 639-1 | pt |
ISO 639-2 | por |
ISO 639-3 | por |
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) |
Postoje dvije glavne varijante portugalskog jezika:
Iz tog se razloga portugalski jezik u sociolingvistici klasificira kao policentrični standardni jezik, kakvi su i drugi veći europski jezici. Brazilski portugalski proučavaju tzv. brazilijanisti, a luzitanski portugalski tzv. luzitanisti.
Pravopis portugalskog jezika nije u potpunosti fonološki, iako je mnogo manje kompliciran od npr. francuskog ili engleskog pravopisa. Istim grafemom mogu biti predstavljeni različiti glasovi, a vrijedi i obratno, isti glas, može, u pisanju, biti predstavljen različitim grafemima. Postoje tri grafička naglaska: akut (á), cirkumfleks (â), gravis (à). Ostali dijakritički znaci su: tilda (ã) i dijereza (ü). Cirkumfleks (â) se koristi za označavanje zatvorenih samoglasnika (kao u esôfago 'jednjak'), nazalnih samoglasnika (kao u amêndoa 'badem') i nazaliziranih samoglasnika (kao u Amazônia 'Amazonija', câmera 'kamera'), a tilda (ã) samo za označavanje nazalnih samoglasnika (kao u tobogã 'tobogan', tchã 'čar, draž', cãibra 'grč'). Akut (á) se koristi za označavanje otvorenih (oralnih) samoglasnika (kao u xícara 'šalica', jacaré 'kajman'), nazalnih samoglasnika (kao u íntimo 'blizak, intiman', neném 'beba', refém 'talac') i nazaliziranih samoglasnika (kao u único 'jedini'). Gravis (à) se javlja samo u stegnutim oblicima prijedloga a i određenog člana ženskog roda a(s) (a + a(s) = à(s)) ili pokazne zamjenice aquele(s), aquela(s), aquilo (a + aquel... = àquel...). Dijereza (ü) se koristi samo u skupovima güe, qüe, güi, qüi, označavajući da ovdje u ima vrijednost polusamoglasnika [w]). Od suglasničkih grafema, za portugalski jezik su karakteristični digrafi nh, lh i ch, te ç, koji, kao i u francuskom jeziku, ima vrijednost glasa [s]. Njih se ne smatra posebim slovima, pa se, stoga, u rječnicima nhoque 'njoki' nalazi između névoa 'magla' i nicaragüense 'nikaragvanski'. Apostrof se rijetko koristi. (Ostao je u uporabi samo u sintagmi d'água '(od) vode, vodeni, (s) vodom'). Uporaba zareza, uskličnika i upitnika se uglavnom poklapa s hrvatskom upotrebom.
Opisat ćemo neutralni izgovor koji se temelji na govoru glavnog grada Brazila, Brasílije. To je izgovor koji slijede profesionalni spikeri na brazilskoj televiziji Globo i na brazilskom državnom radiju Radiobrás. Mnogi gradovi brazilskog Jugoistoka (Belo Horizonte, Juiz de Fora, Vitória, Guarapari) imaju izgovor sličan ovome. U pregledu koristimo simbole Međunarodnog fonetskog društva (IPA), uz neka manja odstupanja, iz praktičnih razloga (uporaba simbola č, ž, š, te korištenje [y] umjesto [j]).
U portugalskom jeziku, baš kao i u standardnome talijanskom jeziku, postoji sedam fonemskih samoglasnika: a, i, u (koji se, uglavnom, izgovaraju kao u hrvatskome), é (otvoreno e; broj 3 na shemi samoglasnika), ê (zatvoreno e; br.2), ó (otvoreno o; br. 7), i ô (zatvoreno o; br. 6). Otvoreno e (é) se izgovara kao samoglasnik između hrv. a i e (namjestimo usta kao da ćemo izgovoriti e, a izgovorimo a). Zatvoreno e (é) se izgovara kao samoglasnik između hrv. i i e (namjestimo usta kao da ćemo izgovoriti i, a izgovorimo e). Slično vrijedi i za zatvoreno o (ô), koje se nalazi između hrv. o i hrv. u, te za otvoreno o (ó), koje se nalazi između hrv. o i hrv. a. Mnoge riječi promjenom timbra samoglasnika mijenjaju značenje (avó znači 'baka', a avô 'djed'; sede (ponekad se piše sêde) znači 'žeđ', a sede (ponekad se piše séde) 'sjedište'). Otvorenost vokala u portugalskom jeziku ima mnogo veću važnost nego u talijanskom i nekim drugim jezicima, tako da ni nema regionalne redukcije fonemskog inventara na sustav od samo pet fonema, karakterističan za hrvatski, španjolski i sjeverne govore talijanskog jezika.
Izgovor grafema A
1. Nenaglašeno A na kraju riječi može se izgovoriti kao otvoreno a [a] ili zatvorenije (br. 4a, 4b, 4c, 4d, 4e na shemi samoglasnika). Izgovor ovisi o raznim faktorima, a neki govornici koriste više realizacija. Primjeri: tia ['či(y)a] 'tetka', brasileira [brazi'lera] 'Brazilka'.
2. A ispred NH, te A ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ã]. Dolazi do nosnog izgovora A, no nazal koji mu slijedi (m, n, nh) također se izgovara. Primjeri: cama ['kãma] 'krevet', banana [ba'nãna] 'banana', banho ['bãỹu] 'kupanje', piranha [pi'rãỹa] 'pirana', banheiro [bã'ỹeru] 'kupaonica'. U nekim riječima se svaki samoglasnik između nosnih suglasnika nazalizira: mamãe [mã'mãỹ] 'mama'.
3. A ispred M ili N na kraju sloga ili riječi se izgovara nazalno, tj. kao [ã]. Nazalni konsonant koji slijedi (m, n) se ne izgovara. Primjeri: cantar [kã'tah] 'pjevati', santo ['sãtu] 'svetac', campo ['kãpu] 'polje', Ivan [i'vã] 'Ivan', tchan [čã] 'čar'. Jednaku vrijednost ima i glas predstavljen grafemom Ã: rã [hã] 'žaba', Maracanã [maraka'nã] 'Maracanã', tchã [čã] 'čar' (alternativna grafija za tchan).
4. U svim ostalim slučajevima se izgovara kao hrv. a [a]. Primjeri: abacaxi [abaka'ši] 'ananas', abadá [aba'da] 'majica za karneval'.
Izgovor grafema I
1. Nenaglašeno I na kraju riječi koje dolazi iza samoglasnika se izgovara kao hrv. j [y] (primjeri: papai [pa'pay] 'tata', rei [hey] 'kralj'), neovisno o tome slijedi li iza njega -s: cais [kays] 'gat, mol'. Jednako tako, I između samoglasnikâ, te I ispred završnih samoglasnika A ili O se izgovara kao hrv.j [y]: maiô [ma'yo] 'kupaći kostim', cerimônia [seri'mõnya] 'ceremonija', Mário ['maryu] 'Mario'. I je [y] i ispred samoglasnika u nenaglašenom slogu koji nije na početku riječi: internacional [ĩtehnasyo'naw] 'međunarodni'.
2. I ispred NH, te ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ĩ]. Primjeri: minha ['mĩỹa] 'moja', vinho ['vĩỹu] 'vino', mina ['mĩna] 'rudnik', lima ['lĩma] 'limeta'.
3. I ispred M ili N na kraju sloga ili riječi se izgovara nazalno, tj. kao [ĩ]. Nazalni konsonant koji slijedi (m, n) se ne izgovara. Primjeri: sim [sĩ] 'da', vinte ['vĩči] 'dvadeset', limpeza [lĩ'peza] 'čistoća, čišćenje'.
4. I se u skupovima -EIR-, -AIX-, -EIX-, -EIJ- najčešće ne izgovara: capoeira [kapo'era] 'kapoera, brazilski borilački ples', cabeleireiro [kabele'reru] 'frizer', caixa ['kaša] 'kasa, kutija', peixe ['peši] 'riba', beijar [be'žah] 'poljubiti'. Slično se događa i s riječima quieto 'miran' i manteiga 'maslac' koje se često izgovaraju ['kεtu], odnosno [mã'tega].
5. U ostalim slučajevima se I izgovara kao hrv. [i]: vi [vi] 'vidjeh', aqui [a'ki] 'ovdje'. Ponekad se, u nekih govornika, javlja centralnija realizacija (slična kratkom i u engleskom; vidi vokal 1a na shemi samoglasnika), češća kod nenaglašenog i.
Izgovor grafema U
1. Nenaglašeno U na kraju riječi koje dolazi iza samoglasnika izgovara se kao englesko w [w] (primjeri: mau [maw] 'zao', meu [mew] 'moj'), neovisno o tome slijedi li -s ili ne: seus [sews] 'tvoji'. Također, nenaglašeno U između samoglasnikâ, te U u skupovima -GUA-, -QUA-, kao i Ü (U s dijerezom) se izgovara kao [w]: euá [ew'a] 'afrobrazilska božica', quando ['kwãdu] 'kada', sangüíneo [sã'gwĩnyu] 'krvni'. U nenaglašenom dočetku -UO, U se izgovara kao [w], koji se često ispušta: contínuo [kõ'čĩn(w)u] 'trajan, neprekinut'.
2. U ispred NH, te ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ũ]. Primjeri: junho ['žũỹu] 'lipanj', único ['ũniku] 'jedini'.
3. U ispred M ili N na kraju sloga ili riječi se izgovara nazalno, tj. kao [ũ]. Nazalni konsonant koji slijedi (m, n) se ne izgovara. Primjeri: baticum [bači'kũ] 'udaranje', bunda ['bũda] 'stražnjica', rum [hũ] 'rum'.
4. U se u skupu -GUE-, -GUI-, -QUE-, -QUI- nikada ne izgovara: gueto ['getu] 'geto', guitarra [gi'taha] '(električna) gitara', aqui [a'ki] 'ovdje'.
5. U u digrafu OU najčešće se ispušta: vou [vo] 'idem', louco ['loku] 'lud'. Iznimka su vlastita imena: Moscou [mos'kow] 'Moskva', Douglas ['dowglas] 'Douglas' itd.
6. U ostalim slučajevima se U izgovara kao hrv. [u]: nu [nu] 'gol, nag', urubu [uru'bu] 'crni sup'. Ponekad se, u nekih govornika, javlja centralniji alofon (sličan kratkom u u engleskom; vidi vokal 5a na shemi samoglasnika), češći kod nenaglašenog u.
Izgovor grafema E
1. E s cirkumfleksom (ê) se izgovara kao zatvoreno e [e]: pêsames ['pezamis] 'sućut', nenê [ne'ne] 'beba'. Kad se ê nalazi ispred nazala (m, n, nh) poprima nosni izgovor [ẽ]: milênio [mi'lẽnyu] 'milenij', têm [tẽỹ] 'imate, imaju', pêndulo ['pẽdulu] 'njihalo'.
2. E s akutom (é) se izgovara kao otvoreno e [ε]: jacaré [žaka'rε] 'kajman', hélice ['εlisi] 'elisa'. Jedino se u dočecima -ÉM, -ÉNS izgovara kao zatvoren, nosni samoglasnik [ẽ]: ninguém [nĩ'gẽỹ] 'nitko, nenéns [ne'nẽỹs] 'bebe'.
3. E ispred naglašenog vokala se izgovara kao hrv. i [i] (ili kao hrv. j [y] u brzom govoru): passear [pasi'ah] šetati, teatro [či'atru] 'kazalište'.
4. Nenaglašeno E na kraju riječi izgovara se kao hrv. i [i] ili kao engl. kratko i (vidi samoglasnik br. 1a na vokalnom trapezu). [i] je karakteristika sporog, naglašavajućeg govora, a [br.1] je učestaliji u prirodnome, spontanom govoru. Primjeri: telefone [tele'fõni] 'telefon', avalanche [ava'lãši] 'lavina'. Dodavanje pluralnog nastavka -s ne mijenja kvalitetu samoglasnika: avalanches [ava'lãšis] 'lavine'. E se u dočecima -TE, -DE u običnom govoru često ispušta: cidade [si'dadž(i)] 'grad', dente ['dẽč(i)] 'zub'. Isto vrijedi i za pluralne dočetke -TES, -DES: cidades [si'dads] 'gradovi', dente ['dẽts] 'zubi'.
5. Veznik E (odgovara hrv. i) se izgovara kao hrv. i [i] ili kao zatvoreno e [e].
6. E se u sufiksima DE- i DES- izgovara kao [e] (u nekim riječima) i kao [i] (u ostalim riječima): depois [de'poys] 'poslije, kasnije', demais [dži'mays] 'previše'. Prijedlog de 'od' se obično izgovara [dži], da bi se razikovao od konjunktiva glagola dar - dê 'daj'. Iznimka je sintagma de repente 'iznenada, najednom, iznebuha' u kojoj se de gotovo uvijek izgovara kao [de]: [dehe'pẽč(i)].
7. E ispred NH, te ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ẽ]. Primjeri: senha ['sẽỹa] 'lozinka', senhor [sẽ'ỹoh] 'gospodin', veneno [ve'nẽnu] 'otrov', gema [žẽma] 'žumanjak'.
8. E ispred M ili N na kraju sloga ili riječi izgovara se nazalno, tj. kao [ẽ]. Nazalni konsonant (m, n) se ne izgovara (npr. tempo ['tẽpu] 'vrijeme, dentro ), ili se svodi na nazalno j [ỹ] (npr. sem [sẽỹ ] 'bez', hífen ['ĩfẽỹ] 'crtica'). Nazalno j [ỹ] je također vrijednost grafema E iza à i Õ. Primjeri: mamãe [mã'mãỹ] 'majka', ações [a'sõỹs] 'dionice.
9. E ispred završnog, nenaglašenog A(S) ili O(S) izgovara se kao hrv. j [y]: nívea ['nivya] 'snježna', simultâneo [simuw'tãnyu] 'simultan'.
10. E se u nenaglašenim dočecima -IE, IES obično ispušta: cárie ['kari] 'karijes', séries ['sεris] 'serije'.
11. E na početku riječi, nakon kojeg slijedi S ili X te još jedan suglasnik, obično ima vrijednost hrv. [i] (ili samoglasnika br. 1a s vokalnog trapeza): escova [is'kova] 'četka', estar [is'tah] 'biti', espiar [ispi'ah] '(po)gledati', expulso [is'puwsu] 'izbačen'.
12. E u slogu ispred naglašenih zatvorenih samoglasnika (i, u ili ô), često, u mnogim riječima, može (osim [e]) poprimiti i vrijednost [i]: menino [mi'nĩnu, me'nĩnu] 'dječak', seguro [si'guru, se-] 'siguran', perigo [pi'rigu, pe-] 'opasnost', senhor [sĩ'ỹoh, sẽ-] 'gospodin'.
13. Naglašeno E, iza kojeg ne dolazi nosni samoglasnik izgovara se, ovisno o riječi kao otvoreno e [ε] ili kao zatvoreno e [e]. Pravila nema, te se radi ortoepije mora posegnuti za kakvim boljim rječnikom. Primjeri: ele ['eli] 'on', ela ['εla] 'ona', terno ['tεhnu] 'odijelo'.
14. U svim ostalim slučajevima E se izgovara kao zatvoreno e [e]: eletricidade [eletrisi'dadž(i)] 'elektricitet', parabenizar [parabeni'zah] 'čestitati', pererecar [perere'kah] 'teturati, gegati se, poskakivati', eletroterapia [eletrotera'pia] 'elektroterapija'.
Izgovor grafema O
1. O s cirkumfleksom (ô) se izgovara kao zatvoreno o [o]: esôfago [e'zofagu] 'jednjak', vovô [vo'vo] 'djed(ic)a'. Kad se ô nađe ispred nazala (m, n, nh) poprima nosni izgovor [õ]: Verônica [ve'rõnika] 'Veronika', ômega ['õmega] 'omega'.
2. O ispred NH, ili ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [õ]. Primjeri: sonhar [sõ'ỹah] 'sanjati, snivati', sonho ['sõỹu] 'san, snivanje', sono ['sõnu] 'san, spavanje'. O ispred M ili N na kraju sloga ili riječi izgovara se nazalno, tj. kao [õ], pri čemu se nazalni konsonant (m, n) ne izgovara (npr. onda ['õda] 'val', som [sõ] 'zvuk'). Jednako tako, svako o s tildom (õ) izgovara se kao zatvoreno, nazalno õ [õ]: relações [hela'sõỹs] 'odnosi', (você) põe [(vo'se] põỹ] 'staviš'. O iza nazalnog A (ã) se izgovara kao nazalni polusamoglasnik [w]. Primjeri: pão 'kruh', mãos 'ruke' itd.
3. Nenaglašeno O na kraju riječi izgovara se kao engl. kratko u (vidi samoglasnik br. 5a na vokalnom trapezu). Ponekad se izgovara kao hrv. u [u], a u sporom, naglašavajućem govoru, ponekad i kao zatvoreno o [o]. Primjeri: profundo [pro'fũdu] 'dubok', raso ['hazu] 'plitak', folgado [fow'gadu, -o] 'lijen'. Isto vrijedi i za O u nenaglašenom završetaku -OS: cachorros [ka'šohus] 'psi'.
4. O s akutom (ó) se izgovara kao otvoreno o (između hrv. o i hrv.a; vidi samoglasnik broj 7 na vokalnom trapezu). Primjeri: toró 'pljusak', gogó 'Adamova jabučica, ótimo 'odličan'.
5. O ispred završnog, nenaglašenog A ili AS izgovara se kao [w]: mágoa ['magwa] 'tuga'.
6. Naglašeno, zatvoreno O, u završetku -OA često se izgovara kao diftong [ou], odnosno [ow]: garoa [ga'ro(u)a, ga'ro(w)a] 'kišica', Lisboa [liz'boua, liz'bowa] 'Lisabon', pessoa [pe'soua, pe'sowa] 'osoba', boa ['boua, bowa] 'dobra'.
7 O u slogu ispred naglašenih zatvorenih samoglasnika (i, u, ô, ê), može kadšto, u nekim riječima, (osim [o]) poprimiti i vrijednost [u]: bonito [bo'nitu, bu'nitu] 'lijep', chover [šo'veh, šu-] 'kišiti', dormir [doh'mih, du-] 'spavati'.
8. Naglašeno O, iza kojeg ne dolazi nosni samoglasnik izgovara se, ovisno o riječi kao otvoreno o (ó) ili kao zatvoreno o (ô) tj. [o]. Pravila nema, te se radi ortoepije mora posegnuti za rječnikom.
9. U svim ostalim slučajevima O se izgovara kao zatvoreno o [o]: morar [mo'rah] 'stanovati', decorar [deko'rah] 'naučiti (napamet)', fotografia [fotogra'fia] 'fotografija', coloquial [koloki'aw, kolo'kjaw] 'razgovorni', morfologia [mohfolo'žia] 'morfologija' itd.
Suglasnici b, f, p i v se izgovaraju kao u hrvatskom. H se nikada ne izgovara. J se uvijek izgovara kao hrv. [ž], ç kao hrv. [s], ch kao hrv. [š], a q kao hrv. [k]. Izgovor grafema c, d, g i t ovisi o grafemima koji dolaze iza njih:
grafem | ispred a, o, u | ispred i ispred nenaglašenog e (kada se izgovara kao [ɪ]) | ispred e u drugim položajima |
---|---|---|---|
c | [k] | [s] | [s] |
d | [d] | [dž] (ʤ) | [d] |
g | [g] | [ž] (ʒ) | [ž] (ʒ) |
t | [t] | [č] (tʃ) | [t] |
Tekući suglasnici se izgovaraju kao što slijedi:
likvida | na početku riječi | na kraju sloga ili riječi | nakon nazalnog vokala | dvostruka | u ostalim slučajevima |
---|---|---|---|---|---|
r | [h] | [h] | [h] | [h] | [r] |
l | [l] | [w] | [l] | - | [l] |
Strujni suglasnici se izgovaraju ovako:
Nosni suglasnici portugalskog jezika se izgovaraju:
Dvoslov NH
Dvoslov LH
se najčešće izgovara kao nesaliveno l'j (dakle kao kombinacija hrv. l + hrv. j [y]), slično slovenskom lj: ilha ['ilya] 'otok',
filho ['filyu] 'sin'. Polusamoglasnik j [y] iz skupa l’j [ly] se najčešće ne izgovara, dakle LH je [l]:
1. ispred otvorenog e [ε]: mulher [mu'l(y)εh] ‘žena’; Guilherme [gi'lεhmi] Guilherme;
2. isped digrafa NH [ỹ]: filhinho [fi'lĩỹu] 'sinčić'; folhinha [fo'lĩỹa] 'kalendar'.
Grafem X
1. na početku riječi se izgovara kao [š] (kao npr. u xícara 'šalica');
2. na kraju riječi se izgovara kao [ks] (kao u npr. tórax 'prsni koš, toraks');
3. ispred suglasnika izgovara se kao [s] (kao npr. u explicar [espli'kah, ispli'kah] 'objasniti').
4. između samoglasnika, može poprimiti vrijednosti:
---[z] (kao u exame 'ispit'),
---[s] (kao u próximo 'blizak'),
---[š] (kao u vexame 'sramota'),
---[ks] (kao u táxi 'taksi').
Ne postoje pravila izgovaranja intervokalnog X, pa se valja poslužiti rječnikom.
Fonética e fonologia do português. Thaïs Cristófaro Silva. Editora Contexto. São Paulo. 2001.
Modern Portuguese (A Reference Grammar). Mário A. Perini. Yale University Press. New Haven. 2002.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.