From Wikipedia, the free encyclopedia
Srednji vijek razdoblje je u europskoj povijesti koje je trajalo od 5. do 15. stoljeća. To je razdoblje počelo padom Zapadnoga Rimskog carstva 476. i okončalo se renesansom i razdobljem velikih geografskih otkrića, napose Amerike 1492. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na stari, srednji i novi vijek. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na rani, razvijeni i kasni srednji vijek.[1][2]
Depopulacija, deurbanizacija, invazije i seobe naroda koje su počele tijekom kasne antike, nastavile su se tijekom ranoga srednjeg vijeka. Barbarski osvajači, među kojima su dominirali razni germanski narodi, formirali su nova kraljevstva na ostacima Zapadnoga rimskog carstva.[3] U 7. stoljeću sjeverna Afrika i Bliski istok, koji su nekad pripadali Istočnome rimskom carstvu, potpali su pod vlast Kalifata, islamske države.[4] Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s antikom nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo Bizantsko carstvo.[5] Bizantsko kodificiranje rimskog prava, poznata kao Justinijanov kodeks, na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je imala velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k pokrštavanju poganske Europe. Franci su pod karolinškom dinastijom nakratko uspostavili carstvo, koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija: Vikinzi su napadali sa sjevera, Mađari s istoka, a Saraceni s juga.
Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europsko se stanovništvo znatno uvećalo, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili povećanje proizvodnje i procvat trgovine, a promjena klime srednjovjekovnoga toplog razdoblja omogućila je povećanje prinosa usjeva. Kmetstvo tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje plemstvu duguje najam i naturalni rad te feudalizam tj. politički sustav u kojemu vitezovi i niže plemstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i plemićkih kuća, predstavljali su dvije temeljne vrste društvena ustrojstva u razvijenome srednjem vijeku. Križari, prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od muslimana vojnim putem vrate kontrolu nad bliskoistočnom Svetom zemljom. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjenje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog kršćanstva. Teologija Tome Akvinskog, slike Giotta iz Bondone, pjesništvo Dantea Alighierija i Geoffreya Chaucera, putovanja Marka Pola i arhitektura gotičkih katedrala, poput Chartresa, primjeri su izvanrednih dostignuća razdoblja razvijenoga srednjeg vijeka.
Kasni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika Zapadne Europe; između 1347. i 1350. crna smrt odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, hereze i raskol unutar kršćanske Crkve odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak ranog novog vijeka.
Srednji je vijek, uz stari i novi vijek, jedno od tri glavna razdoblja u povijesti Europe.[1]
Srednjovjekovni su autori cijelu povijest dijelili na razdoblja kao što su "sedam razdoblja svijeta" ili "četiri carstva" smatrajući pritom da sami žive u vremenu koje prethodi samome kraju svijeta.[6] Svoje vlastito vrijeme nazivali su "modernim".[7] Humanistički pjesnik Francesco Petrarca u četvrtom je desetljeću 14. stoljeća pretkršćansko razdoblje nazvao "starim" vremenima (antiqua), a kršćansko razdoblje "novim" vremenima (nova).[8] Leonardo Bruni prvi je povjesničar koji je u svojoj Povijesti firentinskog naroda iz 1442. godine upotrijebio trodijelnu razdiobu povijesti.[9] Bruni i kasniji povjesničari smatrali su da se Italija oporavila nakon Petrarcina vremena te su Petrarcinim vremenskim odsječcima dodali i treći. Pojam "srednji vijek" prvi se put pojavljuje 1469. u latinskom obliku media tempestas, odnosno "srednje doba".[10] Prvobitno je postojalo više inačica ovoga pojma kao što su nazivi medium aevum ("srednji vijek"), koji je prvi put zabilježen 1604. godine,[11] i media saecula ("srednja stoljeća"), koji je zabilježen 1625. godine.[12] Današnji znanstveni termini "medievalan", "medievistika" i "medievalistika" potječu od izraza medium aevum.[13] Trodijelna se periodizacija ustalila kao standard nakon što je njemački povjesničar Christoph Cellarius (1638. – 1707.) podijelio povijest na tri razdoblja: stari vijek, srednji vijek i novi vijek ili moderno doba.[12]
Za početak srednjega vijeka obično se uzima pad Zapadnoga Rimskog Carstva 476. godine,[14] što je prvi put učinio Bruni.[9] Za kraj srednjega vijeka često se uzima 1500. godina,[15] no o ovome ne postoji opća suglasnost. Ovisno o kontekstu, za datumski kraj srednjega vijeka ponekad se uzimaju značajni događaji kao što su prvo putovanje Kristofora Kolumba 1492, pad Carigrada pod tursku vlast 1453. ili protestantska reformacija 1517. godine.[16] Engleski povjesničari bitku na Bosworthskom polju 1485. često smatraju događajem koji označuje kraj srednjovjekovnog razdoblja.[17] U španjolskoj historiografiji za kraj srednjega vijeka često se uzimaju smrt kralja Ferdinanda II. Aragonskog 1516., smrt kraljice Izabele I. Kastiljske 1504. ili osvajanje Grenade 1492. godine.[18] Povjesničari iz romanskih zemalja obično dijele srednji vijek na dva razdoblja: raniji "visoki" i kasnji "niski" srednji vijek. Anglofoni povjesničari pak slijede svoje njemačke kolege i srednji vijek obično dijele na tri razdoblja: rani, razvijeni i kasni srednji vijek.[1] U 19. stoljeću čitav se srednji vijek često nazivao "mračnim dobom",[19][n 1] no s usvajanjem trodijelne razdiobe srednjega vijeka uporaba tog pojma počela se među povjesničarima ograničavati samo na razdoblje ranoga srednjeg vijeka.[6]
Rimsko Carstvo doseglo je svoju najširu teritorijalnu rasprostranjenost tijekom 2. stoljeća, a u iduća dva stoljeća rimska kontrola nad dalekim pograničnim oblastima postupno je slabila.[21] Gospodarski problemi među kojima inflacija, te vanjski pritisci na granice carstva zajedno su prouzročili političku nestabilnost, tijekom koje su se carevi i uzurpatori neprestance smjenjivali na prijestolju.[22] Vojni izdaci stalno su se povećavali tijekom 3. stoljeća, poglavito zbog rata sa sasanidskom Perzijom, koji je ponovo pokrenut polovicom 3. stoljeća.[3] Veličina vojske se udvostručila, a konjica i manje jedinice zamijenile su legiju kao glavnu taktičku jedinicu.[23] Veći troškovi iziskivali su povećanje poreza što što je pak vodilo smanjenju kurijalne klase, odnosno klase zemljoposjednika koji su ulazili u lokalna gradska vijeća (kurije), kao i smanjenju broja pripadnika te elite koji su bili spremni podnijeti teret koji je sa sobom nosilo vršenje službenih dužnosti u njihovom gradu.[3] Carskoj je birokraciji bilo potrebno sve više službenika da se staraju o potrebama vojske, zbog čega su se civili žalili da u Carstvu ima više sakupljača poreza nego poreznih obveznika.[23]
Car Dioklecijan (vladao 284. ‒ 305.) podijelio je 286. godine Carstvo na istočni i zapadni dio, od kojih je svaki imao posebnu upravu; međutim, ni stanovnici ni vladari nisu zapravo svoje carstvo držali podijeljenim, pošto su zakonske i upravne odluke donesene u jednome dijelu smatrane važećima i u drugome dijelu.[24] Tajsustav u kojem su u konačnici postojala dva starija cara (augusta) i dva mlađa cezara poznat je kao tetrarhija.[24] Godine 300., nakon još jednog građanskog rata, Konstantin Veliki (vl. 306. ‒ 337.) učinio je drevni grad Bizant carskom prijestolnicom na istoku i nazvao ga Konstantinopolom.[25] Dioklecijan je osnažio carsku birokraciju, reformirao porezni sustav i ojačao vojsku, što je sve kupilo carstvu dodatno vrijeme, ali nije riješilo osnovne probleme s kojima se ono suočavalo, a među kojima su bili i prekomjerni porezi, opadanje prirodnog prirasta te vanjski pritisci na granicama carstva.[26] Građanski ratovi, koji su gotovo po pravilu izbijali između dvojice suprotstavljenih careva polovinom 4. stoljeća, odvlačili su vojnike od granica carstva i olakšavali upade barbara.[27] Tijekom 4. stoljeća rimsko je društvo poprimilo novi oblik koji se razlikuje od ranijeg klasičnog razdoblja i u kojem se procjep između bogatih i siromašnih sve više širi, a manji gradovi sve više gube na vitalnosti.[28] Još jedna važna promjena jest proces kristijanizacije, tj. prelaska carstva na kršćanstvo, koji je trajao od 2. do 5. stoljeća.[29][30]
Godine 376. Ostrogoti su bježeći od Huna dobili dopuštenje od cara Valensa (vl. 364. – 378.) da se nasele u rimskoj provinciji Traciji na Balkanskom poluotoku. To naseljavanje nije prošlo bez poteškoća, a kad su rimski dužnosnici dodatno pogoršali situaciju, Ostrogoti su počeli pljačkati i pustošiti rimske oblasti.[n 2] Valens je nastojeći ugušiti nemire poginuo u borbi s Ostrogotima u bitci kod Hadrijanopola 9. kolovoza 378. godine.[32] Osim prijetnji koje su dolazile od takvih plemenskih saveza sa sjevera, probleme su uzrokovale u unutarnje podjele, osobito podjele unutar kršćanske Crkve.[33] Godine 400. Vizigoti su provalili u Zapadno Rimsko Carstvo i premda su nakratko bili odbijeni s Apeninskog poluotoka u konačnici su poharali Rim 410.. godine.[34] Potom su Alani, Vandali i Svevi 406. prešli u Galiju, proširili se njome tijekom iduće tri godine i 409. preko Pirineja ušli u Hispaniju.[35] Počela je velika seoba naroda u kojoj su se različiti narodi, isprva većinom germanski, kretali Europom. Franci, Alemani i Burgundi smjestili su se u sjevernoj Galiji, dok su se Angli, Sasi i Juti naselili u Britaniji.[36] Tridesetih godina 5. stoljeća Huni su napali carstvo; njihov vođa, Atila (vl. 434. – 453.) predvodio je napade na Balkanski poluotok 442. i 447, na Galiju 451. i na Italiju 452. godine.[37] Hunska prijetnja nije nestala sve do Atiline smrti 453., kad se njegov hunski plemenski savez raspao.[38] Ove plemenske navale u potpunosti su promijenile političku i demografsku prirodu onoga što je ranije činilo Zapadno Rimsko Carstvo.[36]
Do kraja 5. stoljeća zapadni dio Carstva podijeljen je na manje političke jedinice kojima su vladala plemena koja su podrla u ta područja početkom stoljeća.[39] Svrgavanje posljednjeg rimskog cara na zapadu Romula Augustula 476. godine tradicionalno se smatra slomom Zapadnog Rimskog Carstva.[40][n 3] Istočno Rimsko Carstvo, koje se nakon pada Zapadnog Carstva često naziva Bizantskim Barstvom, nije bilo sposobno uspostaviti svoju kontrolu nad izgubljenim područjima na zapadu. Bizantski carevi i dalje su pretendirali na zapadna područja, no nijedan od novih kraljeva na zapadu nije se usudio uzdignuti se na položaj cara. Bizantska kontrola nad većim dijelom zapadnih teritorija nije se mogla održati, a Justinijanova ponovna invazija Apeninskog poluotoka i nekih sredozemnih područja predstavljalo je jedinu i samo privremenu iznimku.[41]
Politička struktura Zapadne Europe drastično se promijenila s padom Zapadnog Rimskog Carstva. Premda se kretanja narodâ u ovom razdoblju obično opisuju kao "invazije", tu se nije radilo samo o vojnim ekspedicijama, već o migracijama cijelih naroda i njihovom naseljavanju na teritoriju Carstva. Tim je kretanjima na ruku išlo odbijanje pripadnika zapadnorimske elite da pružaju materijalnu potporu vojsci i plaćaju poreze, kojima bi se mogli platiti troškovi vojnog otpora seobi naroda.[42] Carevi 5. stoljeća često su bili pod kontrolom moćnih vojnih zapovjednika kakvi su bili Stilihon (umro 408.), Aspar (umro 471.) i Gundobad (umro 516.), koji su djelomično ili u cijelosti bili nerimskog podrijetla. Kad se niz zapadnorimskih careva završio, tog su podrijetla bili i mnogi kraljevi koji su ih zamijenili. Nisu bili rijetki brakovi između novih kraljeva i članica rimske elite.[43] To je dovelo do miješanja elemenata rimske kulture s običajima pridošlih plemena, primjerice osnivanja narodnih skupština na kojima su muški članovi plemena uživali veću političku ulogu nego što je to bio slučaj s građanima rimske države.[44] Ostaci materijalne kulture koje su za sobom ostavili Rimljani i barbari često su međusobno slični, a plemenske rukotvorine često su izrađivane po rimskim uzorima.[45] Na rimskoj kulturnoj tradiciji temelji se i veći dio intelektualne i pisane kulture novih kraljevina.[46] Jedna važna razlika bila je ta što su novi politički entiteti postupno izgubili porezne prihode. Mnogi od tih entiteta nisu više svoju vojsku uzdržavali putem poreznih prihoda nego su joj dodjeljivali zemljišne posjede ili lena. To znači da se osjećala manja potreba za velikim poreznim prihodima što je dovelo do raspada rimskog poreznog sustava.[47] Često su izbijali ratovi unutar kraljevstava i između njih. Ropstva je nestalo, između ostalog i zato što su presušili izvori robova, a cijelo je društvo postalo više ruralno.[48][n 4]
Između 5. i 8. stoljeća novi narodi i moćni pojedinci ispunili su prazninu koju je u politici ostavio nestanak središnje rimske uprave.[46] Ostrogoti su se naselili u Italiji krajem 5. stoljeća i pod Teodorikom (umro 526.) uspostavili kraljevstvo za koje je bila karakteristična međusobna suradnja romanskog i ostrogotskog stanovništva, barem do posljednjih godina Teodorikove vladavine.[50] Burgundi su naselili Galiju i nakon što su 436. Huni srušili njihovu prvu državu tijekom četrdesetih godina 5. stoljeća utemeljili su novo kraljevstvo. To se kraljestvo prostiralo na području između današnje Ženeve i Lyona i krajem 5. i početkom 6. stoljeća razvilo se u moćno kraljevstvo.[51] U sjevernoj Galiji Franci i Briti uspostavili su svoje male državne entitete. Središte Franačke nalazilo se u sjeveroističnoj Galiji, a prvi franački kralj o kome se išta zna bio je Hilderik I. (umro 481.).[n 5] Pod Hilderikovim sinom Klovigom I. (vl. 509. ‒ 511.) franačko se kraljevstvo proširilo i prešlo na kršćanstvo. Briti, podrijetlom iz Britanije nastanili su se u oblasti današnje Bretanje, koja je po njima i nazvana.[53] Svoja su kraljevstva utemeljili i Vizigoti u Hispaniji, Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji te Vandali u sjevernoj Africi.[51] U 6. stoljeću Langobardi su se nastanili u sjevernoj Italiji, gdje su Ostrogotsko Kraljevstvo zamijenili skupinom grofovija koje su povremeno birale jednoga zajedničkog kralja. Krajem 6. stoljeća tu je praksu već zamijenila stalna monarhija.[54]
Seoba naroda dovela je u Europu nove etničke skupine, premda su neka područja pretrpjela veći, a neke manji upliv novih naroda. Primjerice, u Galiji su se pridošlice u većoj mjeri naselile u sjeveroistočnom dijelu, a u manjoj mjeri u jugozapadnome. Slavenski narodi nastanili su se u Središnjoj i Istočnoj Europi i na Balkanskom poluotoku. Naseljavanje su pratile i promjene u jeziku. Latinski su u zapadnom dijelu nekadašnjeg Rimskog Carstva postupno zamijenili jezici koju su izrasli iz latinskoga, ali su se ipak od njega razlikovali i koje se skupno nazivaju romanskim jezicima. Ove jezične promjene događale su se tijekom mnogih stoljeća. U Bizantskom Carstvu i dalje se govorio grčki jezik, no Slaveni su sa sobom u Istočnu Europu donijeli i slavenske jezike.[55]
Dok su se na zapadu Europe stvarala nova kraljevstva, Istočno Rimsko Carstvo ostalo je netaknuto proživljavajući gospodarski oporavak koji je trajao sve do prvih desetljeća 7. stoljeća. U istočnom dijelu Carstva navale barbara nisu bile toliko brojne, a najviše ih je bilo prema Balkanskom poluotoku. Mir sa starim neprijateljem Rima Perzijom potrajao je veći dio 5. stoljeća. U istočnom su Carstvu sklopljene čvršće veze između države i kršćanske Crkve, pa su i rasprave o crkvenim doktrinama stekle važnost u političkom životu kakvu nisu imale u Zapadnoj Europi. U pravnoj sferi na istoku je izvršeno kodificiranje rimskog prava, a prvo nastojanje u tom pravcu dovršeno je 438. godine u obliku Teodozijevog zakonika.[57] Pod carem Justinijanom (vl. 527. – 565.)napisan je još jedan zakonik Corpus iuris civilis.[58] Justinijan je također dao sagraditi Svetu Sofiju u Carigradu i preoteo je Vandalima Sjevernu Afriku, te Ostrogotima Italiju,[59] zahvaljujući svome vojnom zapovjedniku Belizaru (umro 565.).[60] Do potpunog osvajanja Italije nije došlo, pošto je zbog izbijanja kuge 542. Justinijan ostatak svoje vladavine posvetio više obrambenim mjerama nego daljim osvajanjima.[59] U trenutku careve smrti Bizantinci su pod svojom kontrolom držali većinu Italije, Sjevernu Afriku i malo uporište u južnoj Španjolskoj. Povjesničari su kritizirali Justinijanova osvajanja držeći da su ona rastegnula Carstvo izvan obranjivih granica i omogućila muslimanska osvajanja, no mnoge od teškoća s kojima su se suočili Justinijanovi nasljednici nisu bile posljedica samo visokih poreza kojima se moralo platiti njegove ratove, nego i samom prirodom Carstva koja je u svojoj biti bila civilna, što je otežavalo novačenje vojske.[61]
U Istočnome Rimskom Carstvu dodatne je teškoće Justinijanovim nasljednicima stvarao postupni priljev Slavena na Balkanski poluotok. Njihov je dolazak u početku bio sporadičan, no do kraja petog desetljeća 6. stoljeća slavenska su se plemena već nalazila u Traciji i Iliriku, a 551. porazila su i jedan odred carske vojske kod Hadrijanopola. Tijekom 560-ih godina Avari su počeli nadirati iz svog sjedišta na sjevernoj obali Dunava, da bi do kraja 6. stoljeća postali glavnom silom u središnjoj Europi koja je bez poteškoća mogla prisiliti bizantskog cara da im plaća danak. Avari su sve do 796. godine ostali snaga s kojom se moralo računati.[62] Do još jednog problema s kojim se Bizant morao suočiti došlo je zbog toga što se car Mauricije (vl. 585. – 602.) umiješao u perzijske prilike tako što je intervenirao u unutarnjoj borbi za perzijsko prijestolje. To je dovelo do kratkotrajnog razdoblja mira, no nakon zbacivanja Mauricija s vlasti, Perzijanci su napali Bizantsko carstvo i tijekom vladavine cara Heraklija (vl. 610. – 641.) kontrolirali velike dijelove Carstva, uključujući Egipat, Siriju i Malu Aziju, sve dok Heraklije nije pokrenuo uspješni protunapad. Bizant je 628. godine sklopio s Perzijom mirovni ugovor i povratio sva svoja izgubljena područja. [63]
Od starih obitelji koje su pripadale rimskoj eliti na zapadu Europe neke su izumrle, jer su se više posvetile crkvenim nego svjetovnim poslovima. Vrijednosti koje se vezivale za antičku književnost i obrazovanje uglavnom je nestalo i, premda je pismenost i dalje bila na cijeni, ona je smatrana prije praktičnom vještinom nego obilježjem pripadnosti eliti. U 4. stoljeću Hijeronim (umro 420.) usnuo je san o tome kako ga je Bog prekorio zbog toga što više vremena provodi čitajući Cicerona nego Bibliju. U 6. stoljeću Grgur iz Toursa usnuo je sličan san, no on nije bio prekoren zbog čitanja Cicerona nego zbog toga što je učio brzopis.[64] Do kraja 6. stoljeća ulogu temeljnog sredstva za naučavanje vjere u crkvi od pisanih knjiga preuzele su glazba i umjetnost.[65] Intelektualna su nastojanja poglavito išla u pravcu podražavanja antičke naobrazbe, no stvorena su i neka izvorna djela, uključujući i ona koja su bila namijenjena usmenom izvođenju a koja su danas izgubljena. Tipični su za ovo razdoblje spisi Sidonija Apolinara (umro 489.), Kasiodora (umro oko 585.) i Boetija (umro oko 525.).[66]
Do promjena je došlo i među laicima, pošto se plemićka kultura usredotočila na održavanje velikih gozbi u dvoranama a ne na književnu djelatnost. Bogati su nosili raskošnu odjeću ukrašenu draguljima i zlatom. Plemići i kraljevi uzdržavali su borce koji su stalno bili u njihovoj pratnji i predstavljali okosnicu vojske.[n 6] Comitatus su činili mladići od kojih se očekivala potpuna odanost svojemu gospodaru. Ako bi poginuo njihov gospodar kome su bili prisegnuli na vjernost i od njih se samih očekivalo da se bore do smrti.[68] Obiteljske veze u okviru elite bile su važne, a na cijeni su bile vrijednosti kao što su odanost, hrabrost i čast. Te su veze u aristokratskom društvu često dovodile do zavada kakve su, primjerice, bile one o kojima priča Grgur Turski, a koje su niknule u merovinškoj Galiji. Čini se da su ti sukobi uglavnom završavali isplatom neke vrste obeštećenja.[69] Žene su u životu aristokratskoga društva uglavnom sudjelovale kao žene i majke muškaraca, pri čemu je uloga vladareve majke bila osobito istaknuta u merovinškoj Galiji. U anglosaskom društvu nije bilo mnogo djece na prijestolju, pa je i uloga žene kao majke malodobnog vladara bila manja, no s druge strane izraženija je bila uloga opatica. Čini se da su jedino u Italiji žene uvijek stajale pod zaštitom ili kontrolom nekog od svojih muških srodnika.[70]
O životu sela zna se znatno manje nego o plemićkom društvu. Većina podataka kojima povjesničari danas raspolažu potječe od arheoloških nalaza, pisanih izvora o seoskom životu gotovo da i nema prije 9. stoljeća. Većina opisa života nižih društvenih slojeva potječe iz zakonskih odredbi i od pisaca koji su sami pripadali višim staležima.[71] Oblici zemljoposjedništva nisu svugdje na zapadu bili istovjetni, primjerice u nekim su područjima prevlađivale sitne parcele, a u drugima su uobičajeni bili veliki zemljišni posjedi. Te su razlike uvjetovale razvoj vrlo raznolikih seoskih zajednica od kojih su nekima dominirali krupni zemljoposjednici iz redova aristokracije, dok su druge uživale značajan stupanj samostalnosti.[72] I vrsta seoskih naselja bilo je mnogo. Neki su seljaci živjeli u velikim naseljima u kojima je moglo biti i do 700 stanovnika. Drugi su, pak, živjeli u malim skupinama od nekoliko obitelji, a bilo je i onih koji su živjeli na izoliranim seoskim posjedima. U nekim se područjima preplitalo i dva ili više različitih obrazaca seoskih naselja.
