Stjepan Babić

Stjepan Babić (Oriovac, 29. studenoga 1925. – Zagreb, 27. kolovoza 2021.^[1]) bio je hrvatski jezikoslovac i akademik.

Stjepan Babić
Stjepan Babić
Rođenje	29. studenoga 1925., Oriovac, Hrvatska
Smrt	27. kolovoza 2021., Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost	Hrvat
Poznat(a) po	hrvatski akademik
Zanimanje	jezikoslovac
Portal o životopisima

Životopis

Rođen je u Oriovcu 29. studenoga 1925. godine. Gimnaziju je pohađao u Slavonskomu Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je 1947. godine i maturirao.^[2]

Od 1949. do 1955. studiro je narodni jezik i književnost te ruski s književnošću i njemački jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.^[2]

Doktorirao je 1962. radom „Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom jeziku”. Radio je na fakultetu do umirovljenja 1991. godine.^[2]

U doba Hrvatskoga proljeća 1971. s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je iz političkih razloga bio uništen. Kasnije je 1972. pretiskan u Londonu te se zbog toga naziva „Londonac”.^[3]

Bio je član Glavnoga odbora Matice hrvatske, a od 1989. do 1992. njezin potpredsjednik. Bio je osnivač i predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije. Bio je i član predsjedništva i do 2007. podpredsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.^[4] Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora od 1993. do 1997. godine.^[5]

Umro je 27. kolovoza 2021. u Zagrebu u 96. godini života.^[2]

Stručni rad

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća. Školovani je slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji su prekinuli s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju. Zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja.

Babićevo je djelovanje došlo do izraza na više područja:

• kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan je Babić trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih udžbenika:

Hrvatski pravopis iz 1971. godine zabranjen je i spaljen, dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, pa je poznat pod imenom Londonac. Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni hrvatski pravopis). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili Šulek i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali Klaić i Cipra 1944. godine), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Bitno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama Broza i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi "hrvatski" u naslovu. Ni školska gramatika, Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika, nije bila bolje sreće. Čim je ime od "hrvatskosrpski" promijenjeno u "hrvatski književni"- došla je i zabrana.

• No, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških jezikoslovaca, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst).

Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.

Bibliografija

Babić je jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka,...), ovdje su navedene knjige:

• Jezik, »Školski leksikon«, objavljen u 6 izdanja (»Panorama« — novinsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1963. (1. izd.), 1965. (2. izd.: za općeobrazovne škole), 1966. (3. izd.: za ekonomske škole), 1967. (4. izd.: za općeobrazovne škole), 1967. (5. izd.: za medicinske škole), 1967. (6. izd.: za škole za obrazovanje radnika)
• Gramatika hrvatskoga jezika: Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, objavljena do sada u 15 izdanja (Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole, Školska knjiga, Zagreb, 1966., 2. izd. 1969., 3. izd. 1970., 4. izd. 1971., 5. izd. 1972.;
  • Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 6. izd. 1973. (u Londonu je 1974. u nakladi Nove Hrvatske izašlo fototipski pretisak, a izišao je i jedan pretisak londonskoga izdanja bez naznake izdavača, godine i mjesta izdanja);
  • Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 7. izd. 1992., 8. izd. 1992., 9. izd. 1994., 10. izd. 1995., 11. izd. 1996., 12. izd. 2000., 13. izd. 2003., 14. izd. 2004., 15. izd. 2005.) u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
• Hrvatski pravopis (London, 1. izd. 1972., 2. izd. 1984.; ŠK, Zagreb 1. izd. 1990., 2. izd. 1994., 3. izd. 1995., 4. izd. 1996., 5. izd. 2000., 6. izd. 2002., 7. izd. 2003., 8. izd. 2004.) u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom
• Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, objavljena u tri izdanja (JAZU - Globus, Zagreb, 1. izd. 1986, 2. izd. 1991, 3. izd. 2002.)
• Hrvatski jezik u političkom vrtlogu (Ante Pelivan, Danica Pelivan, Zagreb, 1990.)
• Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika – poglavlja Zamjenice, Brojevi, Glagoli, Nepromjenljive riječi (HAZU - Globus, Zagreb, 1991.) autori su ostalih dijelova – D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, S. Težak, I. Škarić.
• Hrvatska jezikoslovna čitanka (Globus, Zagreb, 1990.)
• Tisućljetni jezik naš hrvatski, prir., (Ante Pelivan, Zagreb, 1991.)
• Hrvatski jučer i danas (Školske novine, Zagreb, 1995.)
• Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (MH, Zagreb, 1998.)
• Hrvatska jezikoslovna prenja (Globus, Zagreb, 2001.)
• Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika (MH, Slavonski Brod, 2003.)
• Hrvanja hrvatskoga (ŠK, Zagreb, 2004.)
• Hrvatski školski pravopis (ŠK, Zagreb, 2005.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
• Temelji hrvatskomu pravopisu (ŠK, Zagreb 2005.).
• Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika - poglavlje Morfologija (Globus, Zagreb, 2007.), u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
• Hrvatski školski pravopis: usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008. (ISBN 978-953-0-40026-9), 2009. (2. izd.), 2012. (4. izd.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
• Hrvatski jezik slavonskih pisaca (Udruga građana Baština, Slavonski Brod, 2009.)
• Hrvatski pravopis (ŠK, Zagreb, 2010.) u suautorstvu s Milanom Mogušem

Nagrade i odličja

• Jubilarna plaketa Školske knjige, prigodom 20. obljetnice poduzeća, Zagreb, 1970.
• Zlatna značka Školske knjige, Zagreb, 1990.
• Nagrada Bartola Kašića za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika, Zagreb, 1991.^[4]
• Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanost, Zagreb, 1995.^[4]
• Spomenica Domovinskog rata za drugi djelatni način, Zagreb, 1995.^[4]
• Spomenica domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina, Zagreb, 1995.^[4]
• Red Ante Starčevića, Zagreb, 1996.^[4]
• Državna nagrada za životno djelo, 2004.^[4]