riječi bez naglaska From Wikipedia, the free encyclopedia
Enklitike ili zanaglasnice ili naslonjenice riječi su koje nemaju svoga naglaska te se naslanjaju na riječ prije sebe tvoreći tako naglasnu cjelinu.
Enklitike hrvatskog standardnog jezika jesu:
Jacob Wackernagel bio je njemački indoeuropeist i proučavatelj sanskrta. U lingvistici je, osim po staroindijskoj gramatici, poznat po zakonu iz 1892. da nenaglašene riječi teže drugome mjestu u indoeuropskim rečenicama, odnosno nakon prve toničke cjeline. Ono se njemu u čast naziva Wackernagelovo pravilo.
U brojnim se jezicima to pravilo izgubilo, ali je u slavenskoj porodici ono većinom očuvano te se može dosljedno provoditi i u hrvatskom jeziku. Dakle, enklitike koje nemaju vlastiti naglasak tvore naglasnu cjelinu s prethodnom riječju.
U pogrešnoj je porabi očito da se enklitika nema na što nasloniti jer riječi prekrasno i sunce već tvore semantičko-intonacijsku cjelinu.
Raspodjela enklitika uglavnom je slobodna, ali postoji jedno strogo ograničenje u standardnom jeziku – ona ne može stajati na početku rečenice – nema se na što nasloniti jer je prva. Danas je takav položaj dopušten samo dvjema enklitikama u dvama slučajevima – je i bi u upitnim rečenicama kad nakon njih slijedi čestica li. Tada one postaju naglašene riječi (s kratkosilaznim naglaskom):
Osim u standardu, takva je uporaba uobičajena u dijalektima. One se tada često naslanjaju na sljedeću riječ i postaju proklitikama:
Prema normama hrvatskog standardnog jezika enklitike ne smiju doći:
U svim tim slučajevima u rečenici dolazi do prirodne stanke te se enklitika nema na što nasloniti.
Pojedina imena, nazivi i sintagme prema određenim normama hrvatskog jezika ne bi se trebala mijenjati, odnosno, ne bi se trebala enklitikom cijepati ta semantičko-sintaktička cjelina. No, s lingvističke strane, takve konstrukcije nemaju nikakvu manu, slijedi se pravilo koje se stoljećima prirodno provodilo, a u govoru dopušta nijansiranje i stanku. Odnosno, rečenica postaje protočnija.
Ista pravila vrijede i za semantičke, logičke, naglasne ili ritmičke cjeline:
Enklitika teži položaju ne samo nakon prve riječi nego nakon prve naglasne cjeline u koju će ući:
Ne može se postaviti enklitika nakon riječi koja je i sama nenaglašena, u ovom slučaju proklitika.
Postoji još jedna inačica mijenjanja redoslijeda enklitika u riječima. Naime, nenaglašeni se oblici prezenta mogu zamijeniti njihovim naglašenim oblicima. Primjerice: sam > jesam, si > jesi, je > jest itd. U tom slučaju pretvaraju se enklitike u sinonimne naglašene riječi. No, često takav način zamjene donosi i naglašavanje činjenice:
U jednostavnim rečenicama provođenje pravila donosi i naglašavanje, stoga se ono i ne mora provoditi:
Interpunkcijski znakovi poput zareza, crtica ili zagrada također označuju stanku u rečenici te nakon njih ne može slijediti enklitika:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.