Albanski jezik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Albanski jezik (gjuha shqipe) indoeuropski je jezik kojim govore Albanci na Balkanskom poluotoku i pripadnici albanske dijaspore u Americi, Europi i Oceaniji.[2][3] S oko 7,5 milijuna govornika,[4][2] albanski čini neovisnu granu unutar indoeuropske jezične porodice i nije usko povezan s bilo kojim drugim jezikom.[5]
albanski jezik | |
---|---|
gjuha shqipe | |
Države | Albanija, Crna Gora, Kosovo, Grčka, Italija, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska |
Broj govornika | 7,500,000 (2018) |
Jezična porodica | indoevropski jezici
|
Rani oblik | protoalbanski jezik
|
Dijalekti | gegijski toskijski arbereški arvanitski gornorečki arbanaški istarski† |
Pismo | latinica (abeceda) |
Službeni status | |
Službeni | Albanija Kosovo Sjeverna Makedonija Crna Gora |
Priznat manjinski jezik | Italija Hrvatska Srbija Rumunjska |
Regulator | Albanska akademija znanosti Kosovska akademija znanosti i umjetnosti |
Jezični kodovi | |
ISO 639-1 | sq |
ISO 639-2 | alb (B) sqi (T) |
ISO 639-3 | sqi – inkluzivni kodIndividualni kodovi: aae – arbereškiaat – arvanitskialn – gegijskials – toskijski |
Glottolog | alba1267 [1] |
Mapa albanskih dijalekata | |
Ovaj članak sadrži IPA fonetske simbole. Bez adekvatne softverske podrške, mogli biste vidjeti upitnike, kutijice ili druge simole umjesto Unicode znakova. Za vodič kroz IPA simbole, pogledajte Pomoć:IPA. |
Prvi put potvrđen u 15. stoljeću, albanski predstavlja posljednju indoeuropsku jezičnu granu koja se pojavila u zabilježenim zapisima. To je jedan od razloga zašto je njegovo još uvijek nepoznato porijeklo već dugo predmet rasprave među lingvistima i povjesničarima.[5] Albanski se smatra potomkom jednog od paleobalkanskih jezika u antici. Više iz povijesnih i geografskih nego specifično lingvističkih razloga, razni moderni povjesničari i lingvisti vjeruju da albanski jezik možda potječe od nekog južnog ilirskog dijalekta koji se u klasičnom dobu govorio u gotovo istoj regiji.[6] Prema drugim hipotezama, albanski možda potječe od tračkog ili dakijsko-mezijskog, drugih drevnih jezika koji su se govorili istočno od ilirskih oblasti.[5][7] O tim se jezicima ne zna dovoljno da bi se te teze mogle potpuno dokazati ili opovrgnuti.[8]
Dva glavna albanska dijalekta, gegijski i toskijski, prvenstveno se razlikuju u fonologiji i međusobno su razumljivi,[9][10] pri čemu se gegijski govori sjeverno, a toskijski južno od rijeke Škumbina.[9] Njihove karakteristike[11] u odrazu kako domaćih riječi tako i posuđenica ukazuju na dijalektalni raskol koji se dogodio nakon pokrštavanja regije (4. stoljeće nove ere) i u vrijeme slavenskih seoba na Balkan,[12][13] pri čemu je povijesnu granicu između gegijskog i toskijskog činila rijeka Škumbin,[14] koja je prelazila preko tzv. Jirečekove linije.[15][16] Standardni albanski jezik standardizirani je oblik govornog albanskog jezika zasnovan na toskijskom dijalektu. Zvanični je jezik Albanije i Kosova, ima status jednog od službenih jezika u Sjevernoj Makedoniji, kao i manjinskog jezika u Italiji, Crnoj Gori, Rumunjskoj i Srbiji.
Stoljetne zajednice koje govore albanskim dijalektima mogu se naći raštrkane u Hrvatskoj (Arbanasi), Grčkoj (Arvaniti i neke zajednice u Epiru, zapadnoj Makedoniji i zapadnoj Trakiji),[17] Italiji (Arbereši),[18] kao i u Rumunjskoj, Turskoj i Ukrajini.[19] Dvije varijante toskijskog dijalekta, arvanitski u Grčkoj i arbereški u južnoj Italiji, sačuvale su neke arhaične elemente jezika.[20]
Etnički Albanci imaju veliku dijasporu, od kojih su se mnogi odavno asimilirali u različite kulture i zajednice. Zbog toga, broj govornika albanskog jezika ne odgovara ukupnoj etničkoj albanskoj populaciji, jer se mnogi etnički Albanci mogu identificirati kao Albanci, ali ne moraju govoriti albanski jezik.[21][22][23]