Isusovo učenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Isusovo učenje se nije odlikovalo opširnim besedama, već kratkim i jezgrovitim izrekama i parabolama.[1] Duža izlaganja koja se spominju u evanđeljima, poput Besede na gori, kompilacije su izreka izgovorenih u različitim prilikama.[1] Isusovo učenje nema teološku ili etičku sistematičnost i čini se da je pre bilo ad hoc.[1] Glavna tema je blizina carstva Božijeg.[1]
Isus se direktno pozivao na Božiju volju i na svete knjige, bez obaziranja na usmeno predanje koje su razradili fariseji.[1] Boga je nazivao aba, što na aramejskom znači „otac“.[2] Ljudima je govorio da će im gresi biti oprošteni ukoliko se u pokajanju okrenu Bogu, te da nema potrebe za ritualnim pročisćenjem, niti za prinošenjem žrtava u Hramu.[2] U više navrata je afirmisao Toru i nije ju smatrao balastom koji treba odbaciti.[1] Upamćen je po svojim jasnim i mudrim izrekama, ali po obećanju, čak upozorenju, da carstvo božije "počinje ovde i sada".[2] On nije podsticao na ustanak protiv Rimskog carstva, već je zagovarao apsolutnu revoluciju na planu svakodnevnog života.[2] Pravi odgovor na dobre vesti koje je pronosio bio bi život prepun ljubavi i velikodušnosti, život u verujućoj pokornosti Bogu, čija milostiva ljubav ruši sve prepreke.[2]
Naučnici se spore da li je Isusovo učenje bilo isključivo etičko ili i apokaliptično. Mnogi naučnici smatraju da iako Isus nije bio apokaliptičar (koji prorokuje smak sveta), njegova je poruka pod jakim uticajem apokaliptičnih motiva kao što su sudnji dan, svest o predstojećem kraju, i potreba za jasnim odzivom na nagoveštaje nastupanja carstva Božjeg.[1]