From Wikipedia, the free encyclopedia
Jud Süß (sh. Jevrej Süss) je njemački crno-bijeli historijski film snimljen 1940. godine u režiji Veita Harlana, koji je predstavljao jedan od komercijalno najuspješnijih i najpopularnijih filmova iz doba Trećeg rajha, ali koji se zbog antisemitske propagande u svom sadržaju i okolnosti u kojima je nastao danas smatra jednim od najzloglasnijih filmova svih vremena.
Jud Süß | |
---|---|
Režija | Veit Harlan |
Producent | Otto Lehmann |
Scenario | Veit Harlan Eberhard Wolfgang Möller Ludwig Metzger |
Predložak | Jud Süß; autor: Wilhelm Hauff |
Uloge | Ferdinand Marian Werner Krauss Heinrich George Kristina Söderbaum |
Muzika | Wolfgang Zeller |
Fotografija | Sabine Ress |
Montaža | Wolfgang Schleif, Friedrich Karl von Puttkamer, Ludwig Metzger |
Studio | Terra Film |
Datum(i) premijere | 8. 9. 1940 (Venecija)
|
Trajanje | 98 min. |
Zemlja | Njemačka |
Jezik | njemački |
Budžet | 2 mil. RM |
Bruto prihod | 6,5 mil. RM |
Film se temelji na stvarnim događajima u Würtembergu u 18. vijeku, odnosno motivima istoimene pripovjetke Wilhelma Hauffa. Naslovni protagonist, čiji lik tumači Ferdinand Marian, je jevrejski lihvar Joseph Süß Oppenheimer koji svojom "prefriganošću" i spretnošću u baratanju financijama stiče povjerenje vojvode Karla Alexandera. Radnja prikazuje kako polako kao siva eminencija preuzima vlast, te je počinje zloupotrebljavati kako bi pljačkao vojvodine podanike, kao i silovao mlade kršćanske, odnosno arijevske djevojke.
Jud Süß je nastao kao dio kampanje nacističke Njemačke da vlastitoj i međunarodnoj javnosti opravda eskalaciju antisemitskih progona nakon Kristalne noći, odnosno da se Jevreji optuže za kriminal, financijske malverzacije, izazivanje drugog svjetskog rata odnosno subverziju zapadne civilizacije. Slično kao i kod dokumentarnog filma Der ewige Jude, produkciju je vodilu Ministarstvo propagande Reicha na čelu sa Josephom Goebbelsom, ali, za razliku od tog filma, u nju se nije lično miješao Adolf Hitler. To je Goebbelsu omogućilo da antisemitski sadržaj na ekran prenese implicitnim putem, odnosno u obliku raskošne kostimirane melodrame, a što je smatrao daleko efikasnijim.
Goebbels je u film uložio ogromnu svotu novaca, a iskazao je i dodatni pragmatizam u nastojanju da ga učini što kvalitetnijim. Kao glumci su angažirane ličnosti koje nisu bile nacisti, a neke od njih prije dolaska nacista na vlast čak bili i otvoreni simpatizeri ljevice. Vrhunac je bilo korištenja motiva istoimenog romana koji je bio napisao jevrejski pisac Lion Feuchtwanger, iako na način kojim je glavni lik od heroja i mučenika postao negativac.
Jud Süß je premijerno prikazan na venecijanskoj Mostri 1940. godine. Doživio je ogromnu gledanost ne samo u Njemačkoj, nego i u drugim zemljama Osovine i pod osovinskom okupacijom. Prema nekim izvorima, u nekim slučajevima je publiku potakao na spontane izljeve antisemitskog nasilja.
Nakon drugog svjetskog rata su ga u Njemačkoj zabranile savezničke vlasti; Harlan je zbog njega nekoliko godina bio na sudu za zločin protiv čovječnosti, iako se na kraju uspio osloboditi optužbi i do kraja života tvrdio da nije imao pojma o Holokaustu i Konačnom rješenju. Vlada Zapadne Njemačke je pokušala uništiti sve preostale kopije, ali su se ipak pojavile 1950-ih. Danas se uglavnom distribuira među neonacističkim i radikalnim antisemitskim krugovima. Dio filmskih historičara ga, pak, smatra jednim od u tehničkom smislu najboljih filmova svog vremena, odnosno jednim od najefikasnijih primjera filmske propagande.
Snimanju Juda Süßa su posvećena dva filma - njemačko-finski dokumentarni film Harlan - Im Schatten von Jud Süss iz 2008. godine i njemačko-austrijski igrani film Jud Süß – Film ohne Gewissen iz 2010. godine.
Lik | Glumac/ica |
---|---|
Joseph Süß Oppenheimer | Ferdinand Marian |
Levy, Süßov sekretar | Werner Krauss |
Rabin Löw | Werner Krauss |
vojvoda Karl Alexander | Heinrich George |
supruga vojvode Alexandera | Hilde von Stolz |
Dorothea Sturm | Kristina Söderbaum |
Vijećnik Sturm, Dorothin otac | Eugen Klöpfer |
Faber | Malte Jaeger |
Obrist Röder | Albert Florath |
Hans Bogner, kovač | Emil Heß |
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.