Koine grčki
From Wikipedia, the free encyclopedia
Koine grčki (grč. Ελληνιστική Κοινή[1] IPA: [kɔɪnɛ̝^], mod. grč. IPA: [kʲiˈni e̞liniˈkʲi], "zajednički grčki" ili ἡ κοινὴ διάλεκτος, mod. grč. , "zajednički dijalekt") je popularni oblik grčkog jezika koji se razvio u post-klasičnom periodu, odnosno između 300. pne. i 300. n.e.. Za njega se također koriste izrazi aleksandrijski dijalekt, zajednički atički, helenistički ili biblijski grčki. U antici su se koristili izrazi koine, helenski, aleksandrijski i makedonski;[2][3] kako bi se označila različitost od atičkog dijalekta. Koine je predstavljao prvi zajednički nadregionalni dijalekt Grčke te je kasnije služio kao lingua franca za Istočni Mediteran i Bliski Istok za vrijeme rimske vlasti. Važan je i kao originalni jezik na kome je napisan Novi zavjet kršćanske Biblije odnosno Septuaginta (grčki prijevod Starog zavjeta).[4] Koine je glavni predak modernog grčkog jezika.