Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije
From Wikipedia, the free encyclopedia
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ), ↓1 punim nazivom Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ), ↓2 kraće i popularnije partizani,[1][2] je bila oružana sila antifašističkog pokreta otpora u okupiranoj Jugoslaviji, predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije. Jugoslovenski partizani se smatraju najuspješnijim pokretom otpora u okupiranoj Evropi.[3][4][5]
NOVJ je nastala juna 1941. godine formiranjem prvih partizanskih odreda, a 1. marta 1945. godine je prerasla u Jugoslovensku armiju, regularnu vojnu formaciju Demokratske federativne Jugoslavije. Narodnooslobodilačkom vojskom je rukovodio Vrhovni štab, a njeni pripadnici nazivani su partizani. Partizanska strategija odbacivala je držanje krutih frontova, jer isprva nije bila dorasla da se nosi sa najjačom i najsurovijom armijom sveta, bez teškog naoružanja, mehanizovanih jedinica i vazduhoplovstva. Snage NOVJ borile su se u potpunom zaokruženju neprijatelja, bez pomoći sa strane, sve do jeseni 1943. godine.[6]
Okupatori i njihovi suradnici su bili svjesni snage koju su predstavljali partizani i pokušali su da ih unište u nebrojenim antipartizanskim operacijama, od kojih su najpoznatije sedam velikih ofanziva. Najveće ofanzive su kombinovale snage Vermahta, SS-a, fašističke Italije, Bugarske, ustaša i četnika.
Iako je, prema nemačkom izveštaju, bila najača vojna formacija koja se borila protiv sila Osovine na Balkanu[7], od strane Saveznika je prihvaćena tek u drugoj polovini 1943. godine. Partizanima je jedini izvor snabdevanja bilo otimanje od neprijatelja, sve do 1944. kada je pomoć od Britanaca počela stizati u primetnim količinama.[8]
Prema nemačkim procenama, snage jugoslovenskih partizana su oktobra 1943. brojale oko 100.000 ljudi.[7] Oktobra 1944. godine NOVJ je imala 18 korpusa sa 50 divizija i oko 500.000 naoružanih boraca. Te snage vezivale su za sebe 6 njemačkih korpusa, 19 njemačkih divizija, 24 njemačka puka, ustaško-domobranske i četničke jedinice, ukupno oko 1,100.000 neprijateljskih boraca.[9]
Od jeseni 1944. Jugoslovenska armija je držala svoj deo savezničkog fronta u Europi, između Crvene armije u Mađarskoj i zapadnih saveznika u Italiji.