Novgorodska Republika
From Wikipedia, the free encyclopedia
Novgorodska republika (rus. Новгородская республика), bila je značajna ruska srednjovokovna država sa centrom u Novgorodu. Postojala je između 12. i 15. veka, i prostirala se od Baltika do Urala.
Do 1019. do 1020. Novgorod je bio deo Kijevske Rusije. Novgorodske kneževe je postavljao Veliki knez Kijeva, i na to mesto bi obično birao jednog od sinova. Novgorod je stalno imao ključnu ulogu u političkim dešavanjima Kijevske Rusije, a primeri za to su novgorodska podrška Vladimiru Velikom i Jaroslavu Mudrom. Jedna od prvih naredbi Jaroslava Mudrog je bila da dodeli autonomna prava i privilegije lojalnim Novgorođanima, što je udarilo temelje Novgorodskoj republici.
Novgorod se razvio u moćan i autonoman regionalni centar Kijevske Rusije, sa upravom koju je biralo lokalno građanstvo.
Gradovi Staraja Rusa, Ladoga, Toržok i Orešek su pripadali Novogorodskoj republici. Grad Pskov je u početku takođe bio deo ove republike, ali je de fakto nezavisan od 13. veka. Pskovska nezavisnost je potvrđena Ugovorom iz Bolotova iz 1348. (vidi još: Pskovska republika). Arhiepiskop Novgoroda je i pored toga bio arhiepiskop oba grada sve do 1589. Između 12. i 15. veka Novgorodska republika se proširila na istok i severoistok. Novgorođani su istraživali predele uz obale jezera Onjega, reke Severne Dvine i Belog mora. Početkom 14. veka istraživali su Arktički okean, Barencovo i Karsko more, i okolinu zapadnosibirske reke Ob.
Ugarska plemena sa severnog Urala su plaćala danak Velikom Novgorodu. Zemlje severno od Novgoroda su bile bogate krznom, ribom i solju, i stoga su bile ekonomski veoma bitne za Veliki Novgorod. Novgorođani su početkom 14. veka vodili niz ratova protiv Velike moskovske kneževine da bi sačuvala ove posede. Neuspeh u ovim ratovima označio je početak ekonomskog i kuturnog propadanja, i kraja Novgorodske republike.