Milutin Nemanjić
From Wikipedia, the free encyclopedia
Stefan Uroš II Milutin Nemanjić (rođen oko 1253[1][2], umro u Nerodimlju 29.10.1321[3]) je bio kralj Srbije (1282—1321) i jedan od najmoćnijih[4] i najsurovijih[5] srpskih vladara u srednjem veku.
Stefan Uroš II Milutin | |
---|---|
| |
Puno ime | Stefan Uroš II Milutin Nemanjić |
Datum rođenja | oko 1253. |
Mesto rođenja | nepoznato |
Datum smrti | 29. oktobar 1321. |
Mesto smrti | Nerodimlje kod Uroševca (Kraljevina Srbija) |
Grob | Manastir Banjska (Crkva Svete Nedelje u Sofiji Bugarska) |
Titula | Kralj Srbije |
Period | 1282 — 1321 |
Prethodnik | Stefan Dragutin |
Naslednik | Konstantin/Stefan Uroš III |
Poreklo i porodica | |
Dinastija | Nemanjići |
Otac | Stefan Uroš I |
Majka | Jelena |
Supružnik | Jana Simonida |
Deca | Stefan Uroš III Konstantin Carica (Zorica) Ana (Neda) |
Bio je mlađi sin kralja Uroša I, mlađi brat kralja Dragutina, "sremskog kralja", i otac kralja Stefana Dečanskog.
Tokom njegove četrdesetogodišnje vladavine, Raška je otpočela intenzivno širenje ka jugu na račun Vizantije, čime je srpskoj državi priključen severni deo današnje Albanije i veći deo današnje Makedonije. Pored toga, vodio je uspešne ratove sa Bugarima, od kojih je trajno osvojio Braničevo sa Kučevom i Tatarima. Posle Dragutinove smrti 1316. godine došao je u sukob sa kraljem Mađarske Karlom Robertom (1310—1342) zbog zauzimanja poseda svog brata i tada je izgubio Mačvu i Beograd (1319). On je prvi kralj Srbije koji postaje ozbiljan politički faktor u regionu, koji sklapa ofanzivne saveze, ali i biva meta jakih saveza okolnih država[6]. Ženidbama je uspeo da obezbedi osvajanja iz ratova sa Vizantijom i Bugarima, dok je sukob sa Tatarima okončao slanjem svog sina-naslednika Stefana kao taoca.
Milutin je bio veoma surov vladar, a nakon neuspele pobune njegovog sina Stefana Dečanskog, naredio je da ga oslepe.[5] Na unutrašnjem planu je izvršio promenu sa raškog skromnog dvora, ceremonija i titula na vizantijsko uređenje[7] sa raskošnim dvorom[6]. Ženio se čak pet puta, poslednji put petogodišnjom Simonidom 1299. godine. Iz tih brakova je imao dva sina Stefana i Konstantina i dve ćerke Anu (Nedu) i Caricu (Zoricu)[3].
Paralelno sa jačanjem njegove države jačala je i Srpska crkva. Podigao je i obnovio veći broj manastira i crkava među kojima se izdvajaju Bogorodica Ljeviška, Gračanica, Kraljeva crkva u Studenici i njegova zadužbina Banjska. Zajedno sa velikim feudalnim posedima, crkvi je poklanjao i ljude (zemljoradnike i robove), koji su postajali „crkveni ljudi”.[8]
Zbog svojih zasluga za crkvu je kanonizovan dve i po godine nakon smrti i proglašen Svetim kraljem[3], a njegovo žitije je napisao njegov saradnik i kasniji arhiepiskop srpski Danilo II (1324—1337)[3].
Posle njegove smrti je došlo do građanskog rata[6].