Zakon o udruženom radu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zakon o udruženom radu (skraćeno ZUR), bio je jedan od temeljnih zakona socijalističke Jugoslavije od 1976. sve do njenog raspada 1990-ih.[1][2] Zakon je stupio na snagu 1976. nakon izglasavanja u Saveznoj Skupštini te ukaza predsjednika Tita 25. novembra.[2]
SFRJ |
Članak je dio serije: |
|
|
|
|
|
|
|
Druge države |
Ovaj zakon uspostavio je potpuno autonoman sistem zasnovan na neposrednom suverenitetu radnika i građanina. Svaki radnik je bio član Osnovne organizacije udruženog rada. Ako je brojala više od 100 ljudi, OOUR je birala svoju skupštinu, u suporotnom se odlučivalo na zboru svih. Zbor je delegirao predstavnike sa imperativnim mandatom u Radnički savet, koji je imao sva ovlašćenja: od izbora direktora, preko odluka o platama, do odluka o investiranju, udruživanju i razvoju.[3] Rad preduzeća nije imao samo svrhu ostvarenja zarade, već i eksplicitno socijalnu svrhu. Iz zarade je trebalo omogućiti obrazovanje, zdravstvenu infrastrukturu, zapošljavanje i rešavanje stambenog pitanja.[3]
Idejni kreator zakona bio je Edvard Kardelj, koji je od 1970. godine bio predsjednik Kordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Ta Komisija je izradila ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila Ustav SFRJ, koji je usvojen u februaru 1974. godine.
I pored brojnih kritika, nesumnjiv rezultat kojeg su ostvarili Zakon o udruženom radu i samoupravna ideja u cjelini ogledao se u visokom radničkom standardu, neusiljenom radu i visokom ekonomskom i kulturnom proizvodu cjelokupnog jugoslovenskog društva.