Staroengleski jezik

Staroengleski jezik (stengl. Ænglisc sprǣc; ISO 639-3: ang), ili anglosaksonski jezik, povijesni je indoeuropski jezik koji se između 450-1100 nakon Krista govorio na području današnje Velike Britanije.

Staroengleski
Ænglisc, Anglisc, Englisc
Regije	Engleski (osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada), dijelovi suvremene Škotske jugoistočno od Fortha i istočni rub suvremenog Wales.
Izumro	uglavnom se razvio u srednjoengleski do 13. vijeka
Jezična porodica	Germanski Zapadnogermanski Anglo-frizijski Staroengleski
Pismo	Rune, kasnije latinica (staroengleska varijanta).
Jezični kodovi
ISO 639-1	–
ISO 639-2	ang
ISO 639-3	ang

Imao je nekoliko dijalekata: zapadnosaksonski, južni staroengleski, northumbrijski, kentski, angliski, mercijanski.

Mercijanski dijalekt predak je suvremenog engleskog jezika^[1].