Renesansni humanizam

Renesansni humanizam je istraživanje klasične antike, prvo u Italiji, a potom se proširivši širom Zapadne Evrope u 14., 15. i 16. vijeku. Pojam renesansni humanizam je savremen za taj period — renesansni (rinascimento - "preporod") i "humanistički" (iz čega postoji moderni humanizam; također renesansni humanizam kako bi ga se razlikovalo od kasnijih razvoja koji se grupišu kao humanizam).^[1]

Da Vincijev Vitruvijev čovjek (c. 1490) pokazuje korelaciju idealnih ljudskih tjelesnih proporcija sa geometrijom opisanom od strane antičkog rimskog arhitekta Vitruvija u njegovom djelu De Architectura. Vitruvije je opisao ljudski lik kao glavni izvor proporcija među klasičnim redovima u arhitekturi.

Renesansni humanizam bio je odgovor na utilitaristički pristup i ono što se kasnije opisivalo kao "uska pedantnost" koja se povezuje sa srednjovjekovnom skolastika.^[2] Humanisti su nastojali stvoriti građanstvo sposobno za govor i pisanje sa elokventnošću i jasnoćom i stoga sposobno da se uključi u građanski život svojih zajednica i da navede druge na moralne i razborite radnje. To se trebalo postići studiranjem "studia humanitatis", danas poznatih kao humanističke nauke: gramatika, retorika, historija, poezija i moralna filozofija.

Prema jednom učenjaku tog pokreta,

Rani talijanski humanizam, koji je na mnoge načine nastavio gramatičku i retoričku tradiciju srednjeg vijeka, nije samo pružio starom Trivijumu novo i ambicioznije ime (Studia humanitatis) već je i povećao njegov stvarni obim, sadržaj i značaj u kurikulumu škola i univerziteta i u svom obimnom književnom stvaralaštvu. Studia humanitatis isključivala je logiku, ali su dodali tradicionalnoj gramatici i retorici ne samo historiju, grčki i moralnu filozofiju već su stvarali i poeziju, nekadašnjeg nastavka gramatike i retorike, najvažnijeg člana čitave grupe.^[3]

Humanizam je bio prožimajuć kulturni manir, a ne program malene elite, program za oživljavanju kulturnog naslijeđa, književnog naslijeđa i moralne filozofije klasične antike. Važni centri humanizma postojali su u Firenci, Napulju, Rimu, Veneciji, Genovi, Mantovi, Ferrari i Urbinu.

Porijeklo

Neki od prvih humanista bili su veliki kolekcionari antičkih rukopisa, među njima i Petrarka, Giovanni Boccaccio, Coluccio Salutati i Poggio Bracciolini. Od te četvorice, Petrarka je nazvan "ocem humanizma" zbog svoje posvećenosti grčkim i rimskim svicima. Mnogi su radili za katoličku crkvu i bili u svetim redovima, poput Petrarke, dok su drugi bili advokati i kancelari talijanskih gradova pa stoga imali pristup radionicama za kopiranje knjiga, poput Petrarkinog učenika Salutatia, kancelar Firence.

U Italiji, humanistički obrazovni program brzo je prihvaćen i, do sredine 15. vijeka, mnogi pripadnici viših klasa imali su humanističko obrazovanje, moguće zajedno sa skolastičkim. Neki od najviših službenika katoličke crkve bili su humanisti sa resursima za prikupljanje knjiga za važne biblioteke. Takav je bio kardinal Vasilije Visarion, preobraćenik na katoličanstvo sa grčkog pravoslavlja, koji je uzet u obzir pri izboru pape i bio jedan od najobrazovanijih učenjaka svog vremena. Postojalo je nekoliko papa-humanista u 15. i ranom 16. vijeku^[4] od kojih je jedan, Aeneas Silvius Piccolomini (papa Pio II.), bio plodan autor i napisao raspravu o Obrazovanju dječaka.^[5] Ti predmeti postali su poznati kao humanističke nauke, a pokret koji su nadahnuli pokazuje se kao humanizam.

Migracijski talasi bizantskih grčkih učenjaka i iseljenika u periodu nakon križarske pljačke Carigrada i kraja Bizantskog Carstva 1453. znatno je pomogao u oživljavanju grčke i rimske književnosti i zahvaljujući njihovom boljem poznavanju antičkih jezika i djela.^[6][7] Među njih spadali su Gemistos Pleton, George od Trabzona, Teodor Gaza i Jovan Argiropul.

Talijanski humanizam proširio se sjeverno u Francusku, Njemačku, Nizozemske i Englesku sa usvajanjem tiskanja velikih razmjera nakon kraja ere inkunabula (tj. knjiga štampanih prije 1501. godine) i dovodio se u vezu sa protestantskom reformacijom. U Francuskoj, istaknuti humanista Guillaume Budé (1467–1540) primijenio je filološke metode talijanskog humanizma na istraživanje antičkog novca i na pravnu historiju, sastavivši detaljan komentar na Justinianov zbornik. Budé je bio kraljevski apsolutista (a ne republikanac kao rani talijanski umanisti) koji je bio aktivan u građanskom životu, služeći kao diplomat za Françoisa I i pomažući u osnivanju Collège des Lecteurs Royaux (kasnije Collège de France). U međuvremenu, Marguerite de Navarre, sestra Françoisa I, bila je pjesnikinja, romanistkinja i religijski mistik^[8] koja je oko sebe okupila i štitila krug pjesnika i pisaca koji su pisali na narodnom jeziku, a među kojima su bili Clément Marot, Pierre de Ronsard i François Rabelais.

Paganizam i kršćanstvo u renesansi

Mnogi humanisti bili su sveštenici, prije svega papa Pio II. (Aeneas Silvius Piccolomini), papa Siksto IV. i papa Lav X.,^[9][10] i često je postojalo pokroviteljstvo humanista od strane starijih crkvenih ličnosti.^[11] Mnogo truda humanista usmjeravano je u poboljšavanje razumijevanja i prevoda biblijskih i ranih kršćanskih tekstova, i prije i nakon protestantske reformacije, koja je bila pod velikim utjecajem djela netalijanskih, sjevernoevropskih ličnosti kao što su Erazmo Roterdamski, Jacques Lefèvre d'Étaples, William Grocyn i švedski katolički arhiepiskop u egzilu Olaus Magnus.

Cambridgeov rječnik filozofije opisuje racionalizam antičkih zapisa kao izuzetno utjecajan na renesansne učenjake:

Ovdje, nije se osjećala nikakva težina nadnaravnog na ljudski um, zahtijevajući odavanje pošte i vjernost. Čovječanstvo - sa svim svojim posebnim sposobnostima, talentima, brigama, problemima, mogućnostima - bilo je centar interesovanja. Rečeno je da su srednjovjekovni mislioci filozofirali na koljenima, ali, poduprijeti novim istraživanjima, usudili su se podići i stati sasvim uspravno.^[12]

Neizbježno, ponovno otkriće klasične filozofije i nauke na kraju je izazvalo tradicionalna religijska vjerovanja.

1417. je godine, na primjer, Poggio Bracciolini otkrio manuskript Lukrecija, De rerum natura, koji je bio izgubljen vijekovima i koji je sadržavao objašnjenje epikurejske doktrine, iako tadašnji renesansni učenjaci nisu mnogo komentirali o njemu, već se ograničavali na primjedbe o Lukrecijevoj gramatici i sintaksa.^[13] Lorenzo Valla, međutim, stavlja obranu epikurejstva u usta jednog od sagovornika u jednom od svojih dijaloga.^[14] Vallina obrana, ili prilagodba, epikurejstva kasnije je preuzeta u djelu Epikurejac od strane Erazma, "princa humanista:"

Ako su ljudi koji žive prijatno epikurejci, niko nije praviji Epikurejac od pravednih i bogobojaznih. A ako su imena ta koja nam smetaju, onda niko ne zaslužuje naziv Epikurejca više od cijenjenog osnivača i vođe kršćanske filozofije, Krista, jer na grčkom epikouros znači "pomagač." On sam, kada je prirodno pravo bilo gotovo izbrisano našim grijesima, kada je Mojsijevo pravo poticalo na popise umjesto da ih je liječilo, kada je Sotona vladao svijetom neosporen, donio pravovremenu pomoć stradavajućem čovječanstvu. Sasvim u zabludi, prema tome, su oni koji pričaju na svoj glupi način o tome kako je Krist bio tužnog i sumornog karaktera i pozivaju na nas da slijedimo sumoran način života. Naprotiv, on sam pokazuje najprijatniji život od svih i onaj najispunjeniji pravim zadovoljstvom.^[15]

Ovaj odlomak pokazuje način na koji su humanisti smatrali paganska klasična djela, kao što je Epikurova filozofija, u harmoniji sa kršćanstvom kada ih se pravilno protumači.

Renesansni neoplatonisti, kao što Marsilio Ficino (čiji su se prevodi Platonovih djela na latinski koristili i u 19. vijeku), pokušali su pomiriti platonizam sa kršćanstvom, prema prijedlozima ranih crkvenih otaca Laktancija i svetog Augustina. U tom duhu, Pico della Mirandola je pokušao stvoriti sinkretizam svih religija (nije bio humanista^[pojasniti] već aristotelovac treniran u Parizu), ali njegov rad nije naišao na simpatije kod crkvenih autoriteta.

Historičar Steven Kreis izražava rašireno gledište (poteklo od švicarskog historičara iz 19. vijeka, Jacoba Burckhardta), kada piše da je:

Period od četrnaestog vijeka do sedamnaestog išao u korist opće emancipacije individue. Gradovi-države sjeverne Italije stupili su u kontakt sa raznovrsnim običajima Istoka i postepeno dozvolili izražavanje u pogledu ukusa i oblačenja. Danteovi spisi, a naročito doktrine Petrarke i humanista poput Machiavellija, naglašavali su vrline intelektualne slobode i individualnog izražavanja. U esejima Montaignea, individualistični pogled na život primio je možda najuvjerljiviju i elokventniju izjavu u historiji književnosti i filozofije.^[16]

Dva trenda vrijedna spomena u renesansnom humanizmu bili su renesansni neoplatonizam i hermetizam, koji su se pomoću djela osoba kao što su Nicholas od Kuesa, Giordano Bruno, Cornelius Agrippa, Campanella i Pico della Mirandola ponekada približavali uspostavljanju potpuno nove religije. Od to dvoje, hermetizam je imao veliki nastavljeni utjecaj u Zapadnoj misli, dok je prvi većinom izblijedio kao intelektualni trend, dovevši do pokreta u Zapadnom ezoterizmu kao što su teozofija i New Age razmišljanje.^[17] "Yatesova teza" Francesa Yatesa drži da je prije pada u nemilost ezoterička renesansna misao uvela nekoliko ideja koje su bile korisne u razvoju naučnog metoda, iako to ostaje predmet kontroverzi.

Iako su humanisti nastavili koristiti svoju učenost u službi Crkve do sredine šesnaestog vijeka i kasnije, vrlo konfrontativna religiozna atmosfera nakon protestantske reformacije rezultirala je u protureformaciji koja je nastojala ušutkati izazove prema katoličkoj teologiji,^[18] sa sličnim nastojanjima među protestantskim denominacijama. Međutim, jedan dio humanista pridružio se pokretu reformacije i preuzeo vodeće funkcije, među kojima su bili, na primjer, Philipp Melanchthon, Ulrich Zwingli, Jean Calvin i William Tyndale.

Sa protureformacijom pokrenutom na Tridentskom koncilu (1545-1563), pozicije su ojačale i nametnuto je strogo katoličko pravoslavlje zasnovano na skolastičkoj filozofiji. Neki humanisti, čak i umjereni katolici poput Erazma, bili su pod rizikom da budu prozvani hereticima zbog svojih kritika Crkve.^[19]

Historičar renesanse Sir John Hale upozorava protiv predirektnog vezivanja renesansnog humanizma i moderne upotrebe pojma humanizam: "Renesansni humanizam mora biti sloboda od bilo kakvog traga "humanitarizma" ili "humanizma" u njegovom modernom smislu racionalnog, nereligioznog pristupa životu ... riječ "humanizam" će obmanuti ... ako se posmatra u suprotnosti kršćanstvu čiji su studenti većinom željeli nadopuniti, a ne proturječiti, svojim strpljivim iskopavanjem izvora antičke mudrosti nadahnute Bogom"^[20]

Humanisti

Glavni članak: Popis renesansnih humanista

Povezano

• Humanizam
• Thomas More
• Grčki učenjaci u renesansi
• Humanistički latinski
• Pravni humanisti
• Novo učenje