Le Voyageur sans bagage

Le Voyageur sans bagage (srpskohrvatski: Putnik bez prtljage) je drama Jeana Anouilha iz 1936. godine, premijerno izvedena 16. veljače 1937. godine u Théâtre des Mathurins, u režiji Georgesa Pitoëffa; Le voyageur sans bagage je bio prvi veliki uspjeh za tada mladog Anouilha, doživjevši čak 190 izvedbi, unatoč činjenici da ju je njegov tadašnji šef, Louis Jouvet, odbio s priličnim gnušanjem. Drama je poslužila kao katalizator za daljnje izvedbe i zapravo je označila početak Anouilhove uspješne, dugogodišnje teatarske karijere.

Le voyageur sans bagage
Opće informacije
Autor	Jean Anouilh
Datum pisanja	1936.
Žanr	drama
Jezik	francuski jezik
Datum izdavanja	1937.
Izdavač	La Petite Illustration
Broj stranica	113
Informacije o premijeri
Premijera	16. veljače 1937. Théâtre des Mathurins Pariz, Francuska
Režiser	Georges Pitoëff
Muzika	Darius Milhaud
Lica
Gaston, vojnik s amnezijom Georges Renaud, njegov navodni brat Gospođa Renaud, njegova navodna majka Valentine Renaud, Georgesova supruga Vojvotkinja Dupont-Dufort Huspar, Georgesov advokat Dječak iz obitelji Madensale Picwick, njegov advokat Vozač, upravitelj hotela, sobar, kuharica
Adaptacije
Film iz 1944.

Radnja drame prati jednu epizodu iz života Gastona, veterana Prvog svjetskog rata, koji je 18 godina proveo u aziliju pokušavajući povratiti sjećanja. Iako brojne obitelji tvrde kako je on njihov u ratu nestali sin, bogata vojvotkinja Dupont-Dufort uvjerena je kako je on Jacques Renaud; u pratnji advokata Huspara, Gaston odlazi na imanje Renaudovih. Izrazito blagog karaktera, Gaston na imanju otkriva prošlost Jacquesa Renauda, nasilnog mladića koji je ubijao životinje iz čiste zabave; na samom početku saznaje kako je svog najboljeg prijatelja, Marcela, gurnuo niz stepenice (pri čemu je ovaj slomio leđa) jer ga je uhvatio kako se ljubi sa sluškinjom Juliette, s kojom je Jacques bio intiman. Gaston se vrlo teško miri sa svojom navodnom prošlošću, međutim tada mu Valentine, supruga njegovog navodnog brata s kojom je u mladosti imao aferu, ukazuje na ožiljak kojeg mu je ona zadala u naletu ljubomore. Nešto kasnije, Gaston primijeti taj ožiljak, međutim odluči zadržati tu informaciju za sebe, kao i realizaciju da je doista Jacques Renaud. U međuvremenu, brojne obitelji dolaze na imanje u potrazi za izgubljenim sinom. Gaston nešto kasnije susreće malenog dječaka, posljednjeg preživjelog člana obitelji Madensales, koji je u potrazi za svojim starijim rođakom. U tom trenutku, Gaston odluči otići s dječakom, fabricirajući priču o nastanku ožiljka, nakon čega napiše pismo Jacquesovom bratu, Georgesu, u kojem tvrdi da je Jacques Renaud mrtav i da ga trebaju prestati tražiti.

Okupljena u niz "crnih komada", drama Le Voyageur sans bagage je inspirirana stvarnom pričom Anthelmea Mangina, ratnog veterana koji se također vratio s amnezijom i bio je predmet "borbe" desetaka obitelji. U postupku koji evocira Luigija Pirandella, koji je snažno utjecao na Anouilha, mladi je autor iskoristio stvarni događaj za stiliziranu fabulu svoje drame, isto što je talijanski nobelovac uradio u romanu Il fu Mattia Pascal te drami Ciascuno a suo modo.

Drama je ostala zapamćena i po ekranizaciji iz 1944. godine, koju je režirao sam Anouilh i koja je postala prva ekranizacija nekog njegovog djela. Film je na engleskom govornom području distribuiran pod naslovom Traveling Light.