Natko Devčić

Natko Devčić (Glina, 30. lipnja 1914. – Zagreb, 4. rujna 1997.^[1]) bio je hrvatski skladatelj, pijanist, glazbeni teoretičar i akademik.

Natko Devčić
Biografske informacije
Rođenje	30. lipnja 1914. Glina,  HRV Glina  HRV
Smrt	4. rujna 1997. Zagreb,  HRV Zagreb  HRV
Pravac	1928. – 1997.
Znamenita djela
Istarska suita za orkestar Simfonija za orkestar Fibula za dva orkestra Panta rei za klavir i orkestar Labinska vještica (opera) Kantata o bezimenima Odrazi za komorni ansambl Structures volantes za harfu Gudački kvartet Osorski triptihon
Nagrade
Nagrada Grada Zagreba Nagrada Josip Štolcer Slavenski Nagrada Vladimir Nazor

Skladao je muziku za nekoliko partizanskih pesama, uključujući Nazorovu "Mitraljezu".^[2]

Biografija

Natko Devčić rodio se 1914. u Glini. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je i 1937. diplomirao glasovir u klasi Antonije Geiger-Eichhorn te dvije godine poslije i kompoziciju u klasi Franje Dugana. U Zagrebu je apsolvirao i studij prava.^[3] Svoje je pijanističko umijeće usavršavao kod Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a skladateljske je spoznaje upotpunio specijalizacijama na Nacionalnom konzervatoriju u Parizu (1955.), kod Josepha Marxa na Visokoj školi za glazbu u Beču (1959./60.), ljetnom tečaju kompozicije u Darmstadtu (1965.) i Sveučilištu Columbia u New Yorku (1967./68.).^[4]

Odmah poslije završenih studija 1939. bio je tri godine angažiran kao učitelj Srednje glazbene škole Državnoga konzervatorija u Zagrebu (današnje Muzičke akademije).

Drugi svetski rat

Centralna kazališna grupa »Avgust Cesarec«, 1944. U prednjem planu, u sredini kompozitor Natko Devčić.

Tokom drugog svetskog rata bio je zatočenik logora Jasenovac, a nakon što je pušte, otišao je među partizane na Moslavini.^[5] U partizanima se bavio kulturnim i muzičkim radom i skladao pet partizanskih kompozicija: »Mitraljeza« i »Crvena zvijezda« Vladimira Nazora, »Petokraka« Petra Bibarića, »Ognjeni vlak« Ivana Gorana Kovačića i solo za klavir »Roblje ide«.^[5]

1945. godine u Splitu je objavljeno drugo izdanje, tj. druga knjiga partizanske pjesmarice »Naše pjesme«, na čijoj pripremi je Natko Devčić odradio velik posao kao redaktor za notni tekst (za napjeve), a pjesnik Vladimir Popović za stihove.^[6] Pesmaricu je objavilo Ministarstvo prosvjete narodne vlade Hrvatske.

Period SFRJ

Nakon Drugog svjetskog rata obnašao je dužnost tajnika i pomoćnika dekana zagrebačkoga Sveučilišta.^[4] Sve do umirovljenja bio je profesor Muzičke akademije u Zagrebu, gdje je predavao harmoniju, harmonijsku analizu i aspekte suvremene glazbe. Bavio se i glazbenom publicistikom te povremeno nastupao i kao pijanist, izvodeći vlastite skladbe.^[7]

Natko Devčić bio je član, a u razdoblju od 1964. do 1971. i predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja, te član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. Od 1966. do 1971. bio je i tajnik jugoslavenske sekcije Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu (engl. International Society for Contemporary Music). Godine 1980. postao je član-suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: od 1988. bio je izvanredni član, a redovitim članom postao je 1991.^[8]

Opisujući svoj skladateljski put, jednom je prigodom rekao:

»Prešao sam golemu udaljenost u svojoj želji da idem naprijed. Prvotna znatiželja pretvara se vremenom u otkrivanje nekih stvari nezamjetnih u drugim djelima, koje se otkrivaju tek kad se čovjek želi okušati na nepoznatom području. Tada nalaziš nešto što pripada tvom vlastitom ja. I tada nije više riječ samo o znatiželji. Tu znatiželju, nakon što je potaknula određeno stanje ili razinu na kojoj postojiš, izbrisat će neki drugi impuls ili potreba (nužnost da se izraziš na određeni način) te će ubrzo biti zaboravljena.«^[4]

Djela

Skladbe (izbor)

Devčićev opus obuhvaća vrlo raznolike glazbene oblike, od skladba za zbor do komorne i simfonijske glazbe. Njegova su djela u početku bila obilježena sklonošću prema folkloru i narodnoj glazbi, ali ti su modeli u kasnijim skladbama potpuno iščezli pod utjecajem njegova otpora prema eklekticizmu i epigonstvu koji služe kao neka vrsta racionalnoga i svjesnoga korektiva. Devčić nikada nije imao predrasuda prema novim tendencijama i težnjama, nego ih je promišljeno nastojao uključiti u svoje skladbe.^[4]

• Valse mélancolique za klavir (1928./29.)
• Intermezzo u As-duru za klavir (1936.)
• Sonata-fantazija u e-molu za klavir (1940.)
• Mitraljeza za mješoviti zbor (1944.)
• Ognjeni vlak za mješoviti zbor (1944.)
• Istarska suita za orkestar (1948.)
• Uvertira mladosti za orkestar (1950.)
• Simfonija za orkestar (1953.)
• Balada za klavir i orkestar (1953.)
• Labinska vještica, opera (1957.)
• Concertino za violinu i komorni orkestar (1958.)
• Kantata o bezimenima za komorni zbor i 12 instrumenata (1959.)
• Naši dani za zbor i komorni ansambl (1964.)
• Odrazi za komorni ansambl (1965.)
• Fibula za dva orkestra (1967.)
• Structures volantes za harfu (1971.)
• Non nova za orkestar (1972.)
• Panta rei za klavir i orkestar (1973.)
• Entre nous za orkestar (1975.)
• ...ma non troppo... za puhački kvintet (1978.)
• Gudački kvartet (1987.)
• Mala suita za violu solo (1988.)
• Dvije studije za klavir (1989.)
• Osorski triptihon za baritona i gudački ansambl (1990.)

Za detaljan popis Devčićevih prijavljenih djela vidi HDS ZAMP: Natko Devčić (popis djela)

Teorijski i pedagoški radovi

• Devčić, Natko: Zadaci iz harmonije, Zagreb: Muzička akademija, 1962.
• Članci i natuknice o harmoniji i suvremenoj glazbi u: K. Kovačević (ur.): Muzička enciklopedija (sv. I-III), Zagreb: JLZ, 1971.-1977.
• Devčić, Natko: »Strukturirani koncert. U povodu jedne nesvakidašnje londonske glazbene praizvedbe«, u: Selem, P. (ur.): Novi zvuk. Izbor tekstova o suvremenoj glazbi, Zagreb: Matica hrvatska, 1972., str. 209-213.
• Devčić, Natko: HARMONIJA, Zagreb: Školska knjiga, 1975. / 2. izmijenjeno izd. 1993. i reizdanje 2006. ISBN 953-0-21727-7
• Devčić, Beata & Devčić, Natko: SOLFEGGIO – I. sv.: Intervali / II. sv.: Ritam, Zagreb: Muzička akademija, 1979. / 1981.
• Devčić, Natko: Harmonijska komponenta u glazbenom djelu Ive Mačeka, Zagreb: MIC KDZ, 1994.

Nagrade i priznanja

• 1946. – Savezna nagrada
• 1947. – Savezna nagrada
• 1950. – Savezna nagrada
• 1955. – Nagrada Grada Zagreba
• 1957. – Nagrada Grada Zagreba
• 1960. – Nagrada Grada Zagreba
• 1974. – Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski
• 1979. – Nagrada Vladimir Nazor (godišnja nagrada za 1978. za skladbu ...ma non troppo...)
• 1983. – Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (za 1982.)

Literatura

1. Andreis, Josip: Povijest glazbe 4, Zagreb: SNL, 1989., str. 410-414. ISBN 86-329-0174-5
2. Gligo, Nikša: »Natko Devčić – In memoriam«, u: Bezić, J. (ur.): Natko Devčić 1914.-1997. Spomenica posvećena preminulom akademiku Natku Devčiću, redovitom članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Spomenica preminulim akademicima, sv. 86), Zagreb: HAZU, 1999., str. 9-23.
3. Gligo, Nikša:Varijacije razvojnog kontinuiteta: Skladatelj Natko Devčić, Zagreb: Muzički informativni centar, 1985.
4. Kovačević, Krešimir: »DEVČIĆ, Natko«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1971., sv. 1, str. 440.
5. Kovačević, Krešimir: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945-1965, Zagreb: Udruženje kompozitora Hrvatske, 1966., str. 188.
6. Marion-Kesić, Ksenija: »NATKO DEVČIĆ«, u: Salter, L.: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 223.