Корисник:Navigator17/песак
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prvi put formulisan od strane Dejvida Hjuma, problem indukcije dovodi u pitanje naše razloge za verovanje da će budućnost ličit na prošlost, ili šire gledano, dovodi u pitanje predviđanja o neopaženim stvarima zasnovana na prethodnim opservacijama. Ovi zaključci od posmatranog ka neposmatranom (neprimećenom) poznati su kao „induktivni zaključci”. Hjum je, priznajući da svi izvode takve zaključke, tvrdio da ne postoji necirkularni način da se oni opravdaju, čime se potkopava jedan od stubova prosvetiteljstva, racionalnost.
Овај чланак је део пројекта семинарских радова на Математичком факултету у Београду. Датум уноса: фебруар—мај 2023. Ова група студената уређиваће у простору чланака. Немојте пребацивати чланак у друге именске просторе. Позивамо вас да допринесете његовом квалитету и помогнете студентима при уређивању. |
Dok je Dejvid Hjum zaslužan za pokretanje ovog pitanja u zapadnoj analitičkoj filozofiji u 18. veku, Pironistička škola helenističke filozofije i Carvaka škola drevne indijske filozofije izrazile su skepticizam u pogledu induktivnog opravdanja mnogo pre ovoga.
Tradicionalno induktivističko gledište je da se svi empirijski zakoni koji se tvrde, bilo u svakodnevnom životu ili kroz naučnu metodu, mogu opravdati nekim oblikom rasuđivanja. Problem je u tome što su mnogi filozofi pokušali da nađu takvo opravdanje, ali njihovi predlozi nisu bili prihvaćeni od strane drugih. Identifikujući individualistički pogled kao naučni pogled, C.D. Broad je jednom rekao da je indukcija „slava nauke i skandal filozofije”.[1] Nasuprot tome, kritički racionalizam Karla Popera je tvrdio da se induktivna opravdanja nikad ne koriste u nauci i umesto toga je predložio da se nauka zasniva na postupku nagađanja hipoteza, deduktivnog izračunavanja posledica, a zatim empirijskog pokušaja da ih se falsifikuje.