Džafar as-Sadik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Džafar ibn Muhamed as-Sadik (arap. ; 700 ili 702–765), opšte poznat kao Džafar as-Sadik ili jednostavno as-Sadik (Istiniti), bio je muslimanski naučnik iz 8. veka.[4] On se smatra imamom i osnivačem Džafarske škole jurisprudencije među dvanaestnicima i ismailskim šiitima, i jedna je od glavnih figura u hanafskim i malikijskim školama sunske jurisprudencije.[5] On je bio naslednik kalifa Alija i Fatime bint Muhamed na strani svog oca, Muhameda al-Bakira, i Muhameda ibn Abu Bakra na majčinoj strani fimilije, Farve bint al-Kasim. Muhameda ibn Abi Bakra je uzgajio Ali, ali on nije bio njegov sin.[6] Ali je imao običaj da kaže: „Muhamed Ibn Ebu Bekr je moj sin, ali iz roda Abu Bakra”.[7] As-Sadik je šesti imam za dvanaestnike, i većina šiita ga priznaje kao imama, a u sunitskom islamu je poštovan kao prenosilac hadisa, stoga prominentni pravnik,[8] i mistik za sufiste. Uprkos svojim širokim opsezima u mnogim religijskim disciplinama, nijedno delo samog Džanara nje sačuvano.[9]
Džafar as-Sadik 6. imam dvanaestnika i 6. imam ismailskog šiizma | |
---|---|
Puno ime | Jaʿfar aṣ-Ṣādiq جَعْفَر ٱلصَّادِق |
Druga imena | Jaʿfar ibn Muḥammad ibn ʿAli |
Datum rođenja | 23. april 702[1] |
Mesto rođenja | Medina, Hidžaz Omejadski kalifat |
Datum nestanka | Abasidski kalifat |
Datum smrti | 25. Ševal 148/14. decembar 765 |
Mesto ukopa | Al-Baki, Medina, sadašnja Saudijska Arabija 24° 28′ 1″ N 39° 36′ 50.21″ E |
Aktivni period | 733–765 |
Titula | Imam |
Supružnik | Fatima bint Al-Husain'l-Atram Hamida al-Barbarijah[3] |
Deca | 10 |
As-Sadik je rođen bilo 700. ili 702 godine. On je nasledio položaj imama od svog oca sredinom svojih tridesetih godina. Kao šiitski imam, as-Sadik se držao izvan političkih sukoba koji su zahvatili region, izbegavajući brojne zahteve za podršku koji su dolazili od pobunjenika. Bio je žrtva uznemiravanja od strane abasidskih kalifa, a na kraju je, prema mišljenju šiitskih muslimana, otrovan po naredbi kalifa El Mansura. Pored povezanosti sa sunitskim školama sunitske jurisprudencije,[10] on je bio značajna figura u formulaciji šiitske doktrine. Smatra se da su tradicije zabeležene od as-Sadika mnogobrojnije od hadisa zabeleženih od svih drugih šiijatskih imama u zajedno.[11] Kao osnivač Džafarske sudske prakse, as-Sadik je takođe razvio doktrine o Nasu (božanski nadahnutoj dezignaciji svakog imama po prethodnom imamu), i Ismahu (nepogrešivosti imama), kao i onu o Ketmanu.[12][13]
Pitanje sukcesije nakon as-Sadikove smrti bilo je uzrok podele među šiitima koji su smatrali da je njegov najstariji sin Ismail (koji je navodno umro pre svog oca) sledeći imam, i onih koji su smatrali da je njegov treći sin Musa as-Kadim bio imam. Prva grupa je postala poznata pod imenom ismailci, a druga, veća grupa, nazvana je džafari ili dvanaestnici.[14][15]