Deklaracija o zajedničkom jeziku
izjava da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski četiri varijeteta jednog pluricentričnog jezika / From Wikipedia, the free encyclopedia
Deklaracija o zajedničkom jeziku je programatsko-protestni tekst odnosno deklaracija o hipotetskom zajedničkom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, pripremljena krajem 2016. i početkom 2017. u krugovima lingvistâ, književnikâ i drugih stručnjaka iz sve četiri države, i objavljena 30. marta 2017. s potpisom više od 200 istaknutih bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih intelektualaca.[1] Na tragu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967,[2][3] čija je 50. godišnjica obilježena sredinom istog mjeseca, i pred zahtjevima novog doba i pojava koje je ono donijelo, Deklaracija o zajedničkom jeziku ukazuje na važne teme vezane za međusobno razumljive jezike jezike bošnjački, hrvatski, srpski i crnogorski.[4] Značajan udio u povećanju mozaičnosti stavova o tzv. zajedničkom jeziku ima naučna srbistika, koja od ’90-ih godina 20. vijeka stoji na stanovištu: „Savremeni srpski je, dakle, jedan standardno policentričan i varijantski raslojen jezik. Zato se on, s obzirom na strukturnu istost a varijantsku raslojenost, ostvaruje i kao srpski jezik i kao srpski jezici.”[5]