оперско дело From Wikipedia, the free encyclopedia
Don Điovani (K.527; potpuni naziv: Il dissoluto punito, ossia il Don Giovanni, doslovno "Kažnjeni razvratnik, ili Don Điovani") je opera u dva čina sa muzikom Volfganga Amadeusa Mocarta[5][6][7] i libretomLorenza da Pontea. Premijerno je izvedena u praškom Državnom pozorištu, 29. oktobra 1787.[8]Don Điovani se smatra jednom od najvećih opera svih vremena[9] i pokazala se plodnom temom za komentar sama po sebi; kritičarka Fiona Madoks opisala ju je kao jedno od Mozartovih „tri remek-dela s libretima Da Ponta”.[10]
Don Điovani se naširoko smatra jednim od najvećih muzičkih dela ikad komponovanim, a od opera zasnovanih na legendi o Don Huanu Don Điovani se smatra da je bez premca. Da Ponteov libreto je, poput mnogih iz tog vremena, opisan kao : „” značeći razigran, komičan, i „” označavajući operski tekst (skraćenica od „”). Mocart ga je u svoj katalog uneo kao „opera bufa”.[11]
Kao deo standardnog operskog repertorara, Don Điovani je tokom pet sezona 2011/12 do 2015/16 bila deveta na Operabase[12][13][14] spisku najviše izvođenih opera širom sveta.[15] Takođe se pokazala kao plodna tema za pisce i filozofe. Danski filozof Seren Kirkegor je napisao dug esej u svojoj knjizi (Ili/ili) u kojoj tvrdi da je Mocartov Don Điovani najsavršenija opera ikad napisana. Finale, u kojem Don Điovanni odbija da se pokaje, je postao zadivljujuća filozofska i artistička tema za mnoge pisce uključujući Džordža Bernarda Šoa, koji u delu Čovek i superčovek parodira operu (sa eksplicitnim spominjanjem Mocartovih nota za finalnu scenu između Komendatorea i Don Điovanija).
Filmska adaptacija opere se pojavila pod naslovom Don Điovani1979. i režirana je od strane Džozefa Losija. Neki od velikih Don Điovanija na opernim pozornicama su bili basevi Ecio Pinca, Čezare Siepi i Norman Teigl, te baritoni Ditrih Fišer-Kiskau i Tomas Hapson.
- Leporelo u prvom činu, scena
- Don Điovani & Zerlina u činu {I}-, scena
- Dona Elvira u činu , scena
- Leporelo u činu , scena
- Dona Elvira u činu , scena
- Maseto u činu , scena
- Don Điovani u činu , scena
- Zerlina u činu , scena
- Don Otavio u činu , scena
- Dona Ana u činu , scena
- Don Điovani u činu , scena
- Don Điovani u činu , scena
- Zerlina u činu , scena
- Leporelo u činu , scena
- Don Otavio u činu , scena
- Donn Elvira u činu , scena
- Don Điovani, Leporello & Commendatore u činu , scena
- Dona Ana u činu , scena
Don Đovani, Volfgang Amadeus Mocart, Izvođenje Opere SNP-a, Novi Sad, sezona 2007/08. Fotografije su deo foto zbirke Srpskog narodnog pozorišta.
Opera je naručena nakon uspeha Mocartovog putovanja u Prag u januaru i februaru 1787. godine.[17] Tema je možda izabrana zato što je podžanr Don Žuan opere nastao u tom gradu.[18] Libreto Lorenca Da Ponta zasnovan je na Đovaniju Bertatiju za operu Don Đovani Tenorio, koja je premijerno izvedena u Veneciji početkom 1787. U dva aspekta kopirao je Bertatija: uvodeći ubistvo Komendatora i izbegavajući pominjanje Sevilje (za Bertatija je radnja bila u Vileni, Španija; Da Ponte jednostavno piše „grad u Španiji“).[19]
Opera je trebalo da bude premijerno izvedena 14. oktobra 1787. za posetu nadvojvotkinje Marije Terezije od Austrije, ali nije bila gotova na vreme i zamenjena je Figarovom ženidbom.[20] Mocart je zabeležio njen završetak, konačno, 28. oktobra, noć pre premijere (29. oktobra).[17]
Opera je naišla na oduševljenje, kao što je često važilo za Mocartovo delo u Pragu. Prager Oberpostamtzeitung je izvestio: „Poznavaoci i muzičari kažu da Prag nikada nije čuo nešto slično“, i „opera... je izuzetno teška za izvođenje“.[21] Bečki Provincialnachrichten je izvestio: „Her Mocart je lično dirigovao i radosno i veselo dočekan brojnom publikom.“[22]
Revizija za Beč
Mocart je takođe nadgledao bečku premijeru dela, koja je održana 7. maja 1788. Za ovu predstavu napisao je dve nove arije sa odgovarajućim recitativima – Don Otaviovu ariju „Dalla sua pace“ (K. 540a, komponovana 24. aprila za tenor Frančesko Morela), Elvirina arija „In quali eccessi ... Mi tradì quell'alma ingrata“ (K. 540c, komponovana 30. aprila za sopran Katerinu Kavalieri)[23] – i duet Leporela i Cerline „Per queste tue manine“ (K. 540b, sastavljeno 28. aprila). Takođe je napravio neke rezove u Finalu kako bi ga učinio kraćim i oštrijim, od kojih je najvažniji deo gde Ana i Otavio, Elvira, Cerlina i Mazeto, Leporelo otkrivaju svoje planove za budućnost („Or che tutti, o mio tesoro"). Da bi se „Ah, certo è l'ombra che l'incontrò” („To mora da je bio duh koji je srela”) direktno povezao sa moralom priče „Questo è il fin di chi fa mal” („Ovo je kraj koji zadesi zlikovce"), Mocart je komponovao drugačiju verziju „Resti dunque quel birbon fra Proserpina e Pluton!” („Da bi bednik mogao da ostane dole sa Proserpinom i Plutonom!“). Ovi rezovi se veoma retko izvode u pozorištima ili na snimanjima.[24]
Forbes, Elizabeth (2008). "D'Andrade (De Andrade), Francisco in Laura Williams Macy (ed). The Grove Book of Opera Singers, p. 109. Oxford University Press
The theatre is referred to as the Teatro di Praga in the libretto for the 1787 premiere (Deutsch 1965, 302–03); for the current name of the theatre see "The Estates Theatre"Архивирано на сајту (27. септембар 2011) at the Prague National Theatre website.
The first eighteenth-century Don Juan opera produced in Europe was La pravità castigata (Prague, 1730), and the second one was Il convitato di pietra (Prague, 1776).
See Freeman 2021, стр.263 harvnb грешка: no target: CITEREFFreeman2021 (help), for a discussion of Da Ponte's vague specification, including a theory about why it is so vague that is based on suspiciously archaic cultural references incompatible with the modern city of Seville as it existed in Da Ponte's day.
Wolfgang Plath and Wolfgang Rehm, Neue Mozart-Ausgabe, Serie II, Werkgruppe 5, Band 17, Don Giovanni (Kassel, 1968)
Abert, Hermann (2007). Cliff Eisen, ур. W. A. Mozart. Превод: Stewart Spencer. Yale University Press. ISBN978-0300072235.
Allanbrook, W. J. (1983). Rhythmic Gesture in Mozart: Le nozze di Figaro and Don Giovanni Chicago. (reviewed in Platoff, John. "Untitled." The Journal of Musicology, Vol . 4, No. 4 (1986). pp. 535–38).
Baker, Even A. (1993): Alfred Roller's Production Of Mozart's Don Giovanni – A Break in the Scenic Traditions of the Vienna Court Opera. New York University.
Freeman, Daniel E. (2013). Mozart in Prague. Minneapolis: Bearclaw. ISBN978-0-9794223-1-7..
Goehr, Lydia; Herwitz, Daniel A. (2006). The Don Giovanni Moment: Essays on the Legacy of an Opera. Columbia Press University, New York.
Gounod, Charles, Mozart's Don Giovanni: A Commentary, transl. by Windeyer Clark and J. P. Hutchinson from the third French edition of Le Don Juan de Mozart, London, R. Cocks, 1895, Repr. Da Capo Press, New York, 1970.
Kaminsky, Peter (1996). How to Do things with Words and Music: Towards an Analysis of Selected ensembles in Mozart's Don Giovanni. Theory and Practice
Kierkegaard, Søren, Either/Or, ed. by Victor Eremita, abridged, translated, and with an introduction and notes, by Alastair Hannay, Penguin, London, 1992.
Melitz, Leo (1921): The Opera Goer's Complete Guide
McClatchy, J. D. (2010). Seven Mozart Librettos. New York: W.W. Norton & Company. ISBN978-0-393-06609-8.
Noske, F. R. "Don Giovanni: Musical Affinities and Dramatic Structure." SMH, xii (1970), 167–203; repr. in Theatre Research viii (1973), 60–74 and in Noske, 1977, 39–75
Ponte, Lorenzo Da. Mozart's Don Giovanni. Dover Publications, New York, 1985. (reviewed in G.S. "Untitled." Music & Letters Vol 19. No. 2 (April 1938). pp. 216–18)