Logički pozitivizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Logički pozitivizam filozofski je pravac koji se takođe naziva logički empirizam, koji su prvo zastupali pripadnici tzv. Bečkog kruga, i koji je kombinovao dve osnovne ideje: samo vidljive činjenice je moguće spoznati (osim a priori tvrdnji kao npr. u matematici i logici) s dubokim uverenjem da će studija filozofskih pitanja dati pozitivne rezultate, ako budu korišteni alati koje su davale formulacije za to razvijene logike. Empirizam je dobio u nasleđe ideje britanskih empirista Džona Loka i Dejvida Hjuma preko Ogista Konta pa do Ernsta Maha, a logiku prvenstveno od Gotloba Fregea, Bertranda Rasela, Rudolfa Karnapa i Ludviga Vitgenštajna. Posebno je značajno delo potonjeg filozofa Logičko-filozofski traktat. Na taj način filozofija je trebalo da da tačne odgovore na način kako su to prirodne nauke i matematika postigli.
Ovaj pokret koji je cvetao u nekoliko evropskih centara tokom 1930-ih, nastojao je da spreči konfuziju ukorenjenu u nejasnim i nepotvrđenim tvrdnjama kojima se pretvara filozofija u „naučnu filozofiju”, koja bi prema logičkim pozitivistima trebalo da sadrži osnove i strukture empirijskih nauka, kao što je generalna teorija relativnosti Alberta Ajnštajna.[1] Uprkos svojoj ambiciji da preispita filozofiju proučavajući i oponašajući postojeće ponašanje empirijske nauke, logički pozitivizam je postao pogrešno stereotipan kao pokret za regulisanje naučnog procesa i postavljanje strogih standarda na njega.[1][2]
Nakon Drugog svetskog rata, pokret se preorjentisao na blažu varijantu, logički empirizam, uglavnom predvođen Karlom Hempelom, koji je tokom uspona nacizma emigrirao u Sjedinjene Države. U narednim godinama, centralni stavovi pokreta, još uvek nerešeni, bili su energetično kritikovani od strane vodećih filozofa, posebno Kvajna i Popera, ali čak i unutar samog pokreta, od Hempela. Do 1960. godine pokret je presahnuo. Uskoro nakon toga, objavljivanje prekretničke knjige Tomasa Kuna, Struktura naučnih revolucija, dramatično je pomerilo fokus akademske filozofije. Do tog vremena je neopozitivizam bio „mrtav, ili mrtav kao što filozofski pokret ikada može postati”.[3]