Planska ekonomija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Planska ekonomija je tip ekonomskog sistema gde se ulaganje, proizvodnja i alokacija kapitalnih dobara odvijaju u skladu sa ekonomskim planovima i proizvodnim planovima za celu ekonomiju. Planska ekonomija može da koristi centralizovane, decentralizovane, participativne ili sovjetske oblike ekonomskog planiranja.[1][2] Nivo centralizacije ili decentralizacije u donošenju odluka i učešću zavisi od specifične vrste mehanizma planiranja koji se koristi.[3]
Socijalističke države zasnovane na sovjetskom modelu koristile su centralno planiranje, iako je manjina poput Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije usvojila određeni stepen tržišnog socijalizma. Tržišni abolicionistički socijalizam zamenjuje faktorska tržišta direktnom kalkulacijom kao sredstvom za koordinaciju aktivnosti različitih društvenih privrednih preduzeća koja čine ekonomiju.[4][5][6] Noviji pristupi socijalističkom planiranju i raspodeli potiču od nekih ekonomista i informatičara koji predlažu mehanizme planiranja zasnovane na napretku u računarstvu i informacionoj tehnologiji.[7]
Planirane ekonomije su u suprotnosti sa neplaniranim ekonomijama, posebno tržišnim, gde autonomne firme koje posluju na tržištima donose odluke o proizvodnji, distribuciji, cenama i investicijama. Tržišne ekonomije koje koriste indikativno planiranje različito se nazivaju planirane tržišne ekonomije, mešovite ekonomije i mešovite tržišne ekonomije. Komandna ekonomija sledi administrativno-komandni sistem i koristi ekonomsko planiranje sovjetskog tipa koje je bilo karakteristično za bivši Sovjetski Savez i Istočni blok pre nego što se većina ovih zemalja pretvorila u tržišne ekonomije. Ovo naglašava centralnu ulogu hijerarhijske uprave i javnog vlasništva nad proizvodnjom u vođenju raspodele resursa u ovim ekonomskim sistemima.[8][9][10]
U komandnim ekonomijama važne odluke o raspodeli donose državni organi i nameću se zakonom.[11] To se protivi marksističkom shvatanju svesnog planiranja.[12][13] Decentralizovano planiranje predloženo je kao osnova za socijalizam, a različito su ga zastupali anarhisti, odbornički komunisti, libertarijanski marksisti i drugi demokratski i libertarijanski socijalisti koji zagovaraju netržišni oblik socijalizma, u potpunosti odbacujući vrstu planiranja usvojenu u ekonomiji Sovjetskog Saveza.[14]