Rošova granica ili Rošov radijus je rastojanje od izvora gravitacije do mesta na kome su gravitacione plimske sile toliko jake da mogu da zdrobe svako nebesko telo u okolini.[1] Unutar Rošove granice, materija koja kruži se raspršava i formira prstenove, dok materija izvan Rošove granice teži da se spoji. Granica je dobila naziv po francuskom astronomu i matematičaru Eduardu Rošu. On je prvi postavio hipotezu o njenom postojanju na osnovu proračuna 1847. godine.
Na slici je od gore, iz pogleda vertikalno na orbitalnu ravan, prikazana masa fluida koji se kreće po orbiti pod privlačnim dejstvom gravitacione sile. Oblik mase daleko od Rošove granice je skoro sferan. Bliže Rošovoj granici, telo je deformisano plimskim silama. U okviru Rošovoj granici, gravitacija tela više ne može da održi čitavu masu tela zajedno zbog plimskih sila, te se telo raspada. Čestice bliže planeti se kreću brže u odnosu na one koje su dalje, upravo tako kako je prikazano crvenim strelicama. Varijabilna kosmička brzina materije u pojedinim slučajevima može dovesti do formiranja prstena.