Zapadna Franačka
From Wikipedia, the free encyclopedia
U srednjovekovnoj istoriji, Zapadna Franačka (latinski: ) ili Kraljevstvo Zapadnih Franaka () odnosi se na zapadni deo Franačkog carstva koje je uspostavio Karlo Veliki.[1][2][3] To predstavlja najraniju fazu Kraljevine Francuske, koja je trajala od oko 840. do 987. godine. Zapadna Franačka je nastala iz podele Karolinškog carstva 843. godine prema Verdenskom sporazumu nakon smrti sina Karla Velikog, Luja Pobožnog.
Kraljevstvo Zapadnih Franaka | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
843.–987. | |||||||||||
Zapadna Frančka unutar Evrope nakon Verdenskog sporazuma iz 843. | |||||||||||
Prestonica | Pariz | ||||||||||
Zajednički jezici | galo-romanski, latinski, franački | ||||||||||
Religija | Katolička crkva | ||||||||||
Vlada | monarhija | ||||||||||
Kralj | |||||||||||
• 840—877. | Karlo Ćelavi (prvi) | ||||||||||
• 986—987. | Luj V Lenji | ||||||||||
Istorijska era | srednji vek | ||||||||||
• Verdenski sporazum | 843. | ||||||||||
• Mersenski sporazum | 870. | ||||||||||
• Uspostavljena je dinastija Kapeta | 987. | ||||||||||
Valuta | Dene | ||||||||||
|
Zapadna Franačka se prostirala južnije od moderne Francuske, ali se nije protezala u istoj meri istočno. Zapadna Franačka nije obuhvatala takve buduće francuske posede kao što su Lorena, grofovija i kraljevina Burgundija (pri čemu je vojvodstvo francusko), Alzas i Provans, na primer na istoku i jugoistoku. Pored toga, do 10. veka moć njenih kraljeva je bila znatno umanjena čak i unutar oblasti zapadnofrankovskog prostora usled povećanja moći velikih zemljoposedničkih magnata nad njihovim zamašnim i obično teritorijalno susednim feudima.
Ovaj proces je bio dodatno otežan ratovima među tim magnatima, uključujući one protiv ili uz krunu, i beskrajnim invazijama Vikinga. Normandija je bila data na upravu Nordijcu Rolu nakon neuspelog prepada. To je prvo bio okrug, a zatim vojvodstvo, i poput drugih velikih feuda Zapadne Franačke, postao je uglavnom autonoman, sa magnatima ponekad moćnijim od njihovog monarha. U Bretanji i Kataloniji vlast zapadnofranačkog kralja se jedva osećala. Zapadnofranačke kraljeve su birali sekularni i crkveni magnati, a tokom pola veka između 888. i 936. birani su naizmenično iz karolinških i robertijanskih kuća.[4] Do tog vremena moć kralja postaje slabija i nominalnija, pošto su regionalne vojvode i plemići postali moćniji u svojim polusamostalnim regionima. Robertijanci su, nakon što su postali grofovi Pariza i francuske vojvode, postali kraljevi i osnovali dinastiju Kapeta nakon 987. godine, što je, iako proizvoljno, uglavnom definisano kao postepeni prelaz prema Kraljevini Francuske.