Visoki srednji vek
From Wikipedia, the free encyclopedia
Visoki srednji vek je bio istorijski period koji je obuhvatao vreme između 11, 12. i 13. veka (c. 1001–1300). Visokom srednjem veku prethodnio je rani srednji vek, a nakon njega je sledio kasni srednji vek, koji je završio oko 1500. godine.
Ključni istorijski trend visokog srednjeg veka bio je nagli rast populacije u Evropi, što je dovelo do velikih društvenih i političkih promena iz prethodne ere, renesanse 12. veka, uključujući i prvu pojavu ruralnog egzodusa i urbanizacije. Do 1250. znatni porast u populaciji u velikoj meri je pogodovao evropskoj ekonomiji, dostigavši visine koje u nekim područjima neće opet biti viđene sve do 19. veka. Taj trend je u kasnom srednjem veku zaustavljen nizom nesreća, pre svega crnom smrću, ali i brojnim ratovima i ekonomskom stagnacijom.
Od 780. godine i dalje, došlo je do kraja varvarskih invazija u Evropi,[1] te je ona postala bolje društveno i politički organizovana.[2] Karolinška renesansa dovela je do naučnog i filozofskog preporoda Evrope. Prvi univerziteti su osnovani u Bolonji, Parizu, Oksfordu i Modeni. Vikinzi su nastanili na Britanskim ostrvima, u Francuskoj i drugde, dok su se skandinavska hrišćanska kraljevstva razvijala. Mađari su u 10. veku zaustavili svoju ekspanziju, a do 1000. godine, hršćanska Ugarska kraljevina priznata je u centralnoj Evropi, formirajući saveze sa regionalnim državama. Uz izuzetak kratkotrajnih mongolskih invazija u 13. veku, veliki upadi nomada su prekinuti. Moćno Vizantijsko carstvo Makedonske i Komninske dinastije postepeno je ustupilo mesto preporođenoj Srbiji i Bugarskoj i svom nasledniku, Latinskom carstvu od 1204. do 1261. godine, svo vreme suprotstavljajući se stalnoj pretnji Seldžuka u Maloj Aziji.
U 11. veku, populacija severno od Alpa počela je da nastanjuje nova područja, a neki od njih su se vratili životu u divljini nakon pada Rimskog carstva. U događanjima poznatim kao „velika raščišćavanja”, velika šumska i močvarna prostranstva Evrope su raščišćena i iskorištena za kultivaciju. U isto vreme, naselja su se pomerila dalje od tradicionalnih granica Karolinškog carstva, dalje od Elbe, pri tome utrostručivši veličinu Nemačke. Katolička crkva, dostigavši vrhunac svoje političke moći u to vreme, pozvala je vojske čitave Evrope u niz krstaških ratova protiv Seldžuka, koji su zauzeli Svetu zemlju, tako osnovavši krstaške države u Levantu. Ostali ratovi doveli su do severnih krstaških ratova, dok su hršćanska kraljevstva preotela Pirinejsko poluostrvo od Mavra, a Normani su kolonizovali južnu Italiju, što je sve bilo doo velikog povećanja populacije i uzorka preseljavanja te ere.
Visoki srednji vek proizveo je mnoge različite oblike intelektualnih, duševnih i umetničkih dela. U tom dobu došlo je do porasta u etnocentrizmu, koji se kasnije razvio u moderni građanski nacionalizam u većini Evrope, uspona velikih italijanskih gradova-država, i uspona i pada islamske civilizacije u Al-Andalusu. Ponovno otkriće Aristotelovih dela navelo je Tomu Akvinskog i ostale mislioce tog perioda na razvoj skolastike, kombinacije katolicizma i antičke filozofije. Tokom većeg dela tog vremenskog perioda, Konstantinopolj je ostao najgušće naseljen grad Evrope, a vizantijska umetnost je dostigla vrhunac u 12. veku. U arhitekturi, mnoge od najznačajnijih gotskih katedrala sagrađene su tokom te ere.
Kriza kasnog srednjeg veka, počevši na početku 14. veka, označila je kraj ove ere.